Пређи на главни садржај

Hronike

Hronike

18.3.2020.

Autoportret u superpoziciji

Ovo sam ja, superpozicioniran u nekoliko fotografija koje pokazuju: ono što jesam, ono što sam bio i ono što vidim.

Po povratku sa posla, zamolio sam D. da me ošiša. Hteo sam biti praktičan, da mogu lako oprati kosu i osušiti je. Isprva se pobunila, navodeći jedne ili druge razloge, uglavnom estetske prirode, kako bi prikrila svoju nesigurnost.

Iskoristiću estetske razloge, kojih sam se dotakao u prethodnom pasusu, da postavim, po praksu u umetnosti, ključno pitanje: ima li umetnosti ili ima li umetnost smisla u doba urušavanja sveta kakvog smo poznavali (?). Svakako ovo pitanje nije inicirano sečenjem kose, koje sam ovako plastično uzeo kao simbol moje lične promene, ovo pitanje se postepeno formiralo: kako sam postajao svesniji situacije, dok sam tražio zaštitne rukavice, dezinfekciona sredstva, voće i povrće (jer do mene dolaze informacije o mogućim zatvaranjima pijaca), odlazeći na posao i vraćajući se sa posla dok sam na trotinetu obilazio ljude sa maskama na licu ili punim kesama namirnica u rukama ili dok sam decu opominjao da ništa ne dodiruju rukama i sl.
(1)

19.3.2020.

Opis snimka: Cvrkut pa šuštanje lišća pod koracima, tako počinje. Iz čitavog prostora se čuje oglašavanje ptica, te su zbog udaljenosti neka od njih glasnija i konkretnija, a druga tiša i zaobljenija, obluci zvučnosti. U dva navrata se čuje vetar. Prvi put se to dešava negde oko sredine snimka, a drugi put oko četvrtog minuta. Zabeleženo se, nakon drugog šuma vetra, stabilizuje u cvrkut i završava šuštanjem gaženog lišća.

Uredu. Posmatram grafički prikaz današnjeg snimka, upoređujući ga sa opisnim tekstom: brdašca su obuhvaćena, ispričana u kroki potezima. Slušam snimak. Tu je, levo grafičkog prikaza snimka, i kvadrat isečen iz veće digitalne fotografije.

Interesantnost ovog objekta (možemo li digitalnu zabelešku nazvati objektom?), leži pre svega u njenoj sentimentlnosti. Ta njegova karakteristika, odnosno sentimentalnost koju izaziva snimak (otvorenost prostora koju evocira), utoliko je više izražena koliko su slušaoci izolovaniji.

Sentimentalnost i premošćavanje velikih gromada vremena, budući da mi prijatelji pišu kako vreme provode gledajući filmove ili serije, odnosno anestezirajući vreme izolacije, jaki su i nužni mehanizmi da se ne potone. Da li je još nešto ostalo za umetnošću, ili konkretnije da li su ovo zaostaci umetnosti ili su tragovi nečeg drugog, te su im i izvori različiti?  
(2)

20.3.2020.

Različite vesti me zbunjuju. Imam utisak da hodam kroz nekakav delimično poznat ili njemu sličan prostor, ali ne činim to po viđenju, već po naslućivanju, pružajući stopalo naslepo, verujući sopstvenoj intuiciji. Klasterski smo bombardovani predviđanjima koja su obuhvatna koliko i vremenska prognoza koju sastavlja grupa šimpanzi udarajući po nekakvoj znakovnoj tastaturi, sudarajući simultano i kišu i sunce, i sneg i vetrove, skokove i padove temperature, i gde bih, slušajući njihove savete, izašao van sa kišobranom, vunenim džemperom, kačketom, somotskim pantalonama i perajima za plivanje.

U meni se sudaraju dve struje: uznemirenost sa jedne strane, a sa druge želja da decu mentalno zadržim van ove situacije, ali meša se, negde iznutra, i probija, prenoseći elektricitet nemira i na drugu stranu.

Sada svi spavaju. Pravim pauzu dok osmišljavam radne listove za učenike. Puštam muziku u nameri da se samoiskontempliram zatvorenih očiju ispijajući preostalu kafu. Šta osećam iz muzike? Ništa. Između mene i zvuka, kao da je nekakav celofan, kroz koji se može videti, ali koji onemogućava slobodno strujanje vazduha.
(3)

21.3.2020.

Nužno je izolovati se od vesti, kako bi se izolovala porodica. Provodimo vreme na terasi, sekući ga smenama aktivnosti. Deca su živahna i dobrog duha, ali mi to, sa druge strane, ubija koncentraciju, pa knjigu više šetam po stanu nego što je čitam. Možda je i izbor literature bio loš. Recimo to ovako, štiva istorije književnosti nisu podoban izbor za izolaciju.
(4)

22.3.2020.

Kako sam večeras završio, dok sam pripremao radne listove za učenike, slušajući muziku Iranskih Kurda? Biće da je, pod pritiskom zatvorenog prostora, moja pažnja rikošetirala ka istoku. Sviranje tanbura (tanbur): hipnoza na mišiće. Prošla je ponoć, obasjan belom svetlošću monitora, tonem i izranjam iz sna.
(5)

23.3.2020.

Ovde naknadno (6.8.2020) zatičem prazan prostor. Izvesni delovi mog teksta su nestali. 

(6)

24.3.2020.

Ujutro, keruša ustaje iz svoje korpe, i ne staje na desnu zadnju nogu. Skraćujem joj kandžu na petom prstu, pregledam jastučiće, ali ne vidim razlog. Naposletku je odvodim kod veterinara. Napolju je napadao prvi ozbiljan sneg ove godine. Kakav početak proleća.

(7)

25.3.2020.

Ovde naknadno (6.8.2020) zatičem prazan prostor. Izvesni delovi mog teksta su nestali.

(8)

26.3.2020.

Na posao odlazim automobilom. Pre nego što se isparkiram, uključujem radio postavljen na praznu frekvenciju, ali ne uključujem i USB transmiter. Šum ispunjava kabinu, a onda, kada se pokrenem, pod gumama zacvrči šljunak parkinga. Tako činim danima. 

Vraćam se sa trebovanim namirnicama u platnenoj vreći. Još sa vrata, pre nego što se izujem, deca dolaze da mi se jave.

Dani su sazvučja.
(9)

27.3.2020.

Mesec je mlad, neka to danas bude jedina vest. Sve ostalo treba da potone ispod toga, to što sam danas uspeo nabaviti hirurške maske, što sam, nakon  nekoliko dana zahlađenja, popio kafu sedeći na terasi,  pa čak i osećaj da u periodu izolacije, ljudi nisu samo fizički izolovani, nego i otuđeni. Već danima nisam poveo pristojan razgovor, uključujući i onih par prijatelja sa kojima sam se redovno čuo.
Uspevam ukrasti vreme da, dok deca večeraju, kroz trpezarijski prozor posmatram tanak srp svetlosti.
(10)

28.3.2020.

Odsustvo otvorenog prostora čini da postajemo razdražljivi, te nam i emocije, posebno kod dece, bivaju burno ispoljene.

Uveče, dugo nakon što su svi u stanu zaspali, slušam poslednji album Joana Mene i odgovaram na mejlove.  

(11)

29.3.2020.

Dan se razlaže na činioce, tako mu i pristupamo. Prepodne napuštamo grad. Pred nama se otvara prostor, ogroman prostor čije se daljine prikazuju kao obrisi izmaglice. Puste, izvijugane linije asfalta, svetlucaju pod sunčevom svetlošću kao zmijska krljušt. 

Vrlo blizu mesta gde stojimo, na jednom uzanom prostoru, mahovina je procvetala, ukazujući se u travi kao žuto-rđa prostirka. Nakon nekoliko hladnih dana, opet je otoplilo. Sedimo na jaknama i upijamo sunčeve zrake poput guštera. 

Vraćamo se u stan, petnaestak minuta pre dva sata. Pristavljam kafu i izgovaram kako planiram izvesti kerušu u još jednu kraću šetnju pred policijski čas, ali uključivši računar shvatam da je došlo do promene sata. Pomeram vreme na zidnom satu. Poslednja je nedelja u martu i policijski čas je počeo.
(12)

30.3.2020.

Na kraju dana, pružam se preko troseda, ponevši sa sobom knjigu Đune Barns

23.10.2020 uočavam da ovde nedostaje deo teksta. Budući da izostaje i na tekstualnom fajlu, pretpostavljam da je imao veze sa brisanjem koje sam primetio u avgustu.

Sanjam da smo na nekakvom zakržljalom ostrvu. Ništa nije kako treba. Nema plaža. Ulice su uske, a zgrade previsoke, pa čak i usred dana ulična svetla tinjaju kao slepe kokošje oči. Prolazi su zakrčeni mnogim automobilima, pa se bukvalno češemo o njih. Psujem čisteći dlanom haljinice mojih ćerki od prašnjavih otisaka. Svuda su otpaci, ostaci suvog lišća ili njihovi odvojeni skeleti. Korak gazi na debeo sloj gliba. Patike su mi sive od prašine, a na člancima kapi znoja kliznuvši ocrtavaju linije kože. Među prstima moje supruge, budući da nosi otvorene sandale, prljavština se nakupila u crnilo. Čitav san je nemir. Pre nego se probudim, sa zalazećim suncem u potiljku, uspinjemo se na nekakvo brdo, a pred nama se spušta dugačka i uska ulica. U useku, među zgradama, crni se ustalasano more.  
(13)

31.3.2020.

Posmatrajući okolne zgrade, kroz trpezarijski prozor, uočavam da, iz noći u noć, postoje određene pravilnosti. Svetla iza izvesnih prozora često ostaju upaljena. Ne znam ko živi iza tih prozora, vremenom prestajem da razmišljam o osobama, potpuno gubeći i svaku naznaku interesovanja da li je ko iza tih svetala budan ili spava, posmatram to kao fotogeometrijsko ispoljavanje: pravougaonici svetlosti.
(14)

1.4.2020.

Svetla su još uključena, kada indigo noći bledi. Oblačim džemper i obmotavam šal. Vezujući pertle dozivam kerušu. Ona ustaje, i po lupkanju njenih kandžica, zaključujem da se kreće polako i nerasanjeno. Izlazimo van. Dok pravimo krug oko bloka, pored nas prozuji nekoliko dostavnih kombija. Pomišljam da su slepe oči koje klize duž ulica. Kad zađu u neviđenje, postaju huk.
Cvrkut dolazi kasnije.
(15)

2.4.2020.

Ulica Koče Kolarova, pogled ka istoku

Osim ranije pomenutog potonuća smisla, umetnost je primila ozbiljan udarac u još jedan njen noseći stub, te je stoga moguće i sa te strane izraziti sumnju u njenu današnju postojanost. Dani koje proživljavamo, učinili su da pojedinac biva polarizovan u jednoj od dve pozicije krajnje periferije, prve panične, koja je svakako češća, i druge, opet nezanemarljive, poričuće. Oba ta stanovišta ukazuju na isključivost. Za samu umetnost, to je značajno sa aspekta recepcije, jer pozicija polarizacione isključivosti, takođe ukazuje na anesteziranost kapaciteta tumačenja, dakle recepcija kao takva u najbolju ruku biva okrnjena i tupa, ako ne i pogrešna. No, pojedinac ne zauzima isključivo jedan pol, već se u sveopštoj zbunjenosti centrifugira po obodu, bivajući u jedno vreme prestrašen ili, kada se presiti mnoštva neproverenih (ili više nemoguće proveravanih) informacija, ulazi u stanje poricanja, i opet u krug. 
Šta je ono što se plasira? Vremenu zatvorenosti nude se virtuelni sadržaji, online obilasci muzeja, prenosi predstava i sl. Dakle, uzevši u obzir nekakav pretpostavljeni naviknuti realitet, sada kada je ukinut, srušen, izmenjen ili degenerisan, od pojedinca se očekuje da ga vojaeristički kvazievocira ili simulira. U tom duhu, vreme krize se tumači kao vreme čekanja, kao da će se u nekom sutra, nekakvom čudesnom magijom sve vratiti na pređašnje stanje. Ne mislim da je to slučaj.
Pomenuti obrasci nisu nepoznanica pojedincu, budući da je na sličan način u njega upisano uputstvo da na taj i takav način, kada nije u stanju da oseća ne samo izvesnu emociju, već i autorefleksivnu pozitivnu kategoriju, simulira svoju sreću, ljubav, radost, zadovoljstvo, uspešnost, moć, snagu, zdravlje, samozadovoljstvo i sl.
Umetnost mora biti autentična, ako to nije ona je samo pojednostavljen simbol nekakve pređašnje umetnosti.
(16)

3.4.2020.

Kroz rana jutra se proteže tanka struna raspeta između izbora i zvukova. Još je mračno u sobi, kada otvaram oči. Okrećem se ka zidnom satu. Stojeća lampa pored fotelje je uključena, ali njena limena ćela guši sat u senci. Nazirem skazaljke: uskoro će pet. Oslobađam ekstremitete, svlačeći pokrivač. Tokom noći sam zaspao čitajući, dakle otkriven. Zagledam pokrivač, još uvek nerasanjenim očima: plavi frotir.
Ustajem, i na putu ka kupatilu, sipam vodu u bokal ketlera i uključujem ga da provri. Usput, istrljavam krmelj van. Naglo, moj odraz zuri u mene, neonski izbeljen. Donosim usputnu odluku da preskočim brijanje, te obavljam ostatak toaletne rutine.
Plastični klik se čuje iz kuhinje. U sivu čašu, ubacujem dve kašičice kafe, prelivam ih vodom i zavrćem poklopac. Zakopčavam košulju, dozivajući kerušu. Kada ona dođe do malog hodnika, već uvezujem pertle. Kačim joj povodac i izlazimo van.
(17)

4.4.2020.

Još uvek uspevam da na kratko potonem u knjigu. Neophodno je da potisnem stvarnost, kako bih mogao apsorbovati fragmente sadržine. Ali, nešto me istiskuje van, pa sve liči na nekakvu inverziju plivanja, u kojoj zaranjam kako bih udahnuo.
(18)

Ovde naknadno (6.8.2020) zatičem prazan prostor. Izvesni delovi mog teksta su nestali.

(19)

5.4.2020.

Prekidam san. Izvirujem kroz otškrinuta vrata dečje sobe, i pre nego što vidim zidni sat, pred trosedom primećujem sklupčanu kerušu. Ponoć je prošla za petnaest minuta. Vreme koje je, unutar policijskog časa, odobreno za izvođenje pasa je između 23 i 1 č. Te se, dodatno razbuđen saznanjem da nisam zakasnio, preturam preko daske kreveta i kroz uzak prostor izlazim van sobe. Umivam se, zatim po automatizmu perem zube. Oblačim košulju, džemper na kopčanje... izlazimo van.
Ulična rasveta je isključena. Prostor deluje sablasno. Krećem se bez teškoće jer, delom znam put, a delom se naziru različite teksture tla. Upućujemo se prema Almaškoj ulici. Iza crkve idemo levo. Čujem huk. Zastajem da oslušnem, i zaključujem da se čuje iz same crkve. U ulici je vidljivo od dva svetla, jednog iznad kapije vrtića, i drugog iznad kapije poslednje kuće do parkinga. Na narednom uglu, skrećemo levo u ulicu Save Vukovića. Naglo biva mračnije. Keruša zaustavlja. Uključujem svetlo na mobilnom telefonu kako bih pokupio izmet. Uvezujem kesicu i polazimo, kroz ulicu Koče Kolarova, do kraja prema kontejnerima. Četinari, sa desne strane ulice, pokazuju se kao velika uzdignuća tamnine. Pitam se da li je tlo vidljivo od mesečine, i tražim mesec. Kada stignem pred kraj ulice, uočavam ga iznad crkve, prigušenog mnoštvom oblaka, gde na uskom prostoru mlečnom svetlošću opcrtava oblačne prevoje. Vadim mobilni telefon iz džepa, i pritiskom na dugme, uključujem displej sa koga očitavam vreme. Odlazimo prema Gundulićevoj ulici. Raskrsnica je osvetljena zalenom svetlošću apoteke i, dijagonalno od nje, reflektorima iznad ljubičaste prodavnice. Stajem na središte raskrsnice i osvrćem se. U oba smera, ulica se gubi u mraku. Utisak koji se formira, prvo kao osećaj, a kasnije u vidu verbalne formulacije, odzvanjajući kao poniranje, potonuće daljine u nepostojanje. I nema drugih zvukova osim brujanja vanjskih frižidera.  
(20)

Pogled ka dvorištu
(21)


6.4.2020.

Ponovo sam zaspao u farmerkama, čitajući ćerci. D. me budi kako bih izveo kerušu.  Ustajem. Sedeći na trosedu, razbuđujem se gledajući pristigle mejlove. Oko pola jedan, uspevam skupiti dovoljno snage, obuti se i izaći van.
Spoljašnjost je, što se osvetljenosti tiče, potpuno drugačija u odnosu na prethodnu noć. Pomišljam da je to stvar nekakve intencije: lomiti  navike, modulirati okruženja, i sve tako dok pojedinca ne postavi u plahovito-poslušnički okvir.


Struka

Kada pripadnik esnafa saopštava nekakav iskaz, podvlačeći ga sa

Ovde naknadno (6.8.2020) zatičem nedovršen tekst. Čitav fragment teksta posvećen kritici iznošenja iskaza članova Kriznog štaba je nestao. Ovaj fragment je pouzdano bio napisan, jer se sećam da sam ga po pisanju u narednim danima iščitavo sa bloga.
(22)

7.4.2020.

Predsvitajuće zabeleške:
Tekszt
(23)

8.4.2020.

Oko ponoći izvodim kerušu. Pun mesec me pogađa, gotovo istovremeno među oči i u stomak, čineći to jednim potezom belog isijavanja. Posmatram ga sve vreme, hodajući prema njemu dok idemo ka Almaškoj ulici, budući da je usađen visoko nad procepom neba, između zgrade levo i crkvene kupole s desne strane. Iza crkve, šum ventilacije se upliće sa razobličenim hučanjem, reflektovanim o zidove kuća sa druge strane ulice.
(24)

9.4.2020.

Oko šest sati izjutra, sudaraju se dva zvučna talasa: organski i šarenolik zvuk ptica i zvuk automobila ponovo uliven u razbuđen huk grada. Sudaraju se i obrću u kovitlac buke. Krećući se Almaškom ulicom, vidim lukove mosta u mladoj svetlosti.
(25)

Ovde naknadno (6.8.2020) zatičem prazan prostor. Izvesni delovi mog teksta su nestali.

(26)

10.4.2020.

Izlazimo van. Fasada naspramne zgrade trepće plavom svetlošću. Ispred ljubičaste prodavnica je red starijih ljudi, sa druge strane ulice, brundajući u leru sa uključenim rotacionim svetlima, prema njima je usmereno policijsko vozilo.
Odlazimo na suprotnu stranu. Mesec je u osipanju: žut i muzgav kao skrameno oko. Spuštamo se Almaškom ulicom, posmatrajući lukove mosta i dva krana levo od njih. Hodamo oko bloka.
(27)

11.4.2020.

Pristavivši vodu za kafu, posmatram kroz okvir prozora nerasanjenu plavet i iznebuha pomislim:

Ovde naknadno (6.8.2020) zatičem nedovršen fragment. Izvesni delovi mog teksta su nestali.
(28)

12.4.2020.

U muzici ne osećam fluentnost, već sviram kao da obrađujem drvo tuđim rukama, a onda me pritiska kao potisnuta navika.
Sada,

Ovde naknadno (6.8.2020) zatičem nedovršen fragment. Izvesni delovi mog teksta su nestali.



(29)

13.4.2020.

Noćna. 
(30)

14.4.2020.

Ulica Marka Miljanova
(31)

15.4.2020.

Još tokom prepodneva, nakon što sam obavio nabavku namirnica za naredne dane, odlazimo u prodavnicu vijaka i plastike u Gundulićevoj ulici, jer sam juče video da su u ponudu uvrstili i nekoliko vrsta terasnog cveća.
Postoje dani kada vesti više nemaju efekta. Tako se svest brani. Potrebno je svakodnevnicu, kakva god ona bila, ukliznuti u kolotrage rutine, te svesnost o njima podvesti pod nešto bazično, nalik na mišiću memoriju.
(32)

16.4.2020.

Breza u ulici Koče Kolarova

Noćno čitanje. Vrata terase su otškrinuta. Ne čuje se ni lavež.
(33)

17.4.2020.

Jutarnje izvođenje keruše se pretvorilo u dugačku šetnju. Jedva da ima ljudi, osim pred ulazima prodavnica, ali i tamo izostaje utisak prisustva, budući da nemaju vidljiva lica, niti ruke. Vedro je. Senke su dugačke. Vazduh je svež i plav. (Almaška, Kosovska, Lončarska, Zmaj Jovina) Kod kolportera kupujem devojčicama Zabavnik. Nadalje, biramo osamljenije ulice. (Jevrejska, Šafarikova, Vuka Karadžića...) 
(34)

18.4.2020.

Jutro. Vazduh je svež, iako već sunce blešti sa naspramne zgrade. Na terasi, iz saksija se širi miris zemlje. Ispijajući kafu i usnama dotakoh soc.
(35)

Ovde naknadno (6.8.2020) zatičem prazan prostor. Izvesni delovi mog teksta su nestali.
(36)

Pristavljam čaj i iznova slušam demo snimak nove pesme Daniela Kovača.

(37)

19.4.2020.

Uskršnje jutro. /// Šetajući sa kerušom, shvatam: vazduh nije ono što dišemo, vazduh je otvoren prostor. Udahnut, privid beskrajnosti doseže do najdubljih delova pluća, tada, dok zadržavamo dah, postajemo jedno s njim, a onda, čak i kao privid, iskoči iz grudi, isteče među prste.
(38)

20.4.2020.

Premalo je prostora za tu količinu vremena. Sve naše misli, reči, postupci, zuje poput insekata u rojevima koji nemaju gde. Sudaraju se sa zidovima, udaraju u stakla prozora. Kako otopljava, više vremena provodimo na terasi.
(39)

21.4.2020.

Šetnja je rad na tekstu. Terensko sakupljanje sirovine. Neke rečenice se formiraju još tad, u taktu koraka, između mimoilaženja sa prolaznicima ili opominjanja dece pred prelazak ulice. Glas, u nekakvoj zečje-železničkoj metafori poput vozova preskače koloseke, bivajući čas unutrašnji, odnosno misaoni, čas spoljašnji ili izgovoreni.
Ulica Marka Miljanova je veliko gradilište, a trotoar duž nje je žičanom ogradom uklještena traka utabanog šljunka.
(40)

22.4.2020.

Nakon noći pisanja, obavljam set vežbi. Čekajući da se deca probude, puštam film koji gledam zatvorenih očiju, naizmenično tonući u san i isplivavajući u svesno, kao da balansiram na žici, gde, kako bih održao ravnotežu, naginjem čas na jednu, čas na drugu stranu. Sanjam živo i pretumbano, kao da su zvuci filma i slike koje izbacuje podsvest mnoštvo nekakvih lakih kutija u kombiju koji juri kaldrmom.
(41)

Već nakon prvog slušanja, mogu reći da mi je ovo jedna od omiljenih pesama Daniela Kovača. Šum snimka ne čujem kao manu, deluje kao zvučna patina i daje osećaj topline. 
(42)

23.4.2020.

Naposletku, svodi se na mogućnosti samozavođenja nekakvom idejom, zbog čije realizacije bi se ukralo od večeri ili noći. Činim tako.
(43)

24.4.2020.

Nakon sinoćnjeg snimanja, osećam se potpuno isceđeno, ali zadovoljno. Uz pomoć zvuka, katkada uspevam da postignem osećanje odvajanja od vremena, u nekakvoj gotovo bestežinskoj kategoriji. 
(44)

Roditeljsko bdenje prati nit vremena duboko kroz noć. 
(45)

25.4.2020.

Gubitak smislenosti u umetnosti može biti samo faza, povlačenje pužjih rogova usled novog impulsa čija je posledica preispitivanje vrednosti društva. Nakon II svetskog rata, postojali su zagovornici teze da je nakon Aušvica nemoguće pisati poeziju. Ali, kao što pritisak balona na jednom mestu načini ispupčenje na drugom, i umetničko bi po sličnoj logici trebalo da pronađe drugi vid, da se istovetno izrazim, ispupčavanja.
Neophodno je istaći razliku da kriza umetnosti nije istovetna krizi stvaranja. Stvaralaštvo nije ugroženo, ono je postavljeno u drugi prostor, te je neophodna njegova aklimatizacija.
Ono što je izvesno, kriza društva će nametnuti nove teme. 
(46) 

26.4.2020.

Skučen prostor ne dozvoljava mislima da se formulišu. Vreme postaje šina, toliko čvrsta i neporičljiva, da se preobražava u nepolodno tlo iz kog ne može da isklija bilo kakvo skretanje ili izmena tempa. Odatle proističe nužnost rituala, jer jedino tako se vreme kroti, zauzdava i parča na svarljive zalogaje. Dopuzati do večeri, to je plan. 
(47)

27.4.2020.

Razmišljam na temu nužnosti rituala. Polako, iz mnoštva dana, koaguliraju izvesne težnje, pre svega uslovljene obedima, izvođenjem keruše ili uspavljivanjem dece sa svim propratnim pripremama. Jedino je noć, ako noću pišem, čitam, crtam ili sviram, doba kada vreme ne potkačuje svojim zupčanicima, samim tim je i vreme slobodnosti.
(48)

28.4.2020.

Iz sna izranjam zgužvanog mesa, pružen duž troseda i kompletno obučen. Nešto malo kasnije, odlažem knjigu u krilo, slušajući piskavi cvrkut crvenorepki u dvorištu zgrade.
(49)

29.4.2020.

Sunce peče kada se probije do asfalta. U prepodnevnoj šetnji, dozvoljavam ćerkama da skinu tanke džempere na kopčanje. Vetar kotrlja uljane oblake, koji klokoću kao da neko rukom prebira po mnoštvu belutaka, tražeći među njima nekakav poseban po formi ili glatkoći, nekakav koji će savršeno leći u šaku. Iako su parkovi otvoreni, prolazimo pored Dunavskog parka i ne ulazeći u njega. Duž staza su raskopani kanali. To je bilo vidljivo i kada su ulazi u park bili zatvoreni metalnim ogradama. Nad polegnutim kablovima, zemlja se pokazuje kao gole desni. Prolazimo kao da je ništa, kao da nisu ulice i nije grad. Glupiramo se i šalimo, kreveljimo se sopstvenim odrazima, jer naposetku treba ostati normalan i vedrog duha, iako neki osećaj, pohranjen duboko unutra, iz stomaka zuji, što se sveta tiče, koliko god uvodili zabrane, sprovodili mere, popuštali ili menjali, težili da uspostave privid funkcionalnosti, ne može se normalizovati nešto što nikada nije bilo normalizovano, jer naše svakodnevnice, čak ni pre promene, nikada nisu bile normalne, bile su niz sebi sličnih, samim tim oprosečenih.
(50)

Krenuli su mi ususret, kada sam se vraćao sa posla. Prekoputa Almaške crkve, ćerkama skrećem pažnju na cvetove kamilice. Mlađa, želevši da ubere cvet, iščupala je biljku iz korena, te smo je kasnije presadili među terasno cveće. 
Tokom večere, jak vetar nadvlači kišne oblake.
Odrazi na simsu
(51)

30.4.2020.

Hodanje, hodanje, hodanje. Oko šest sati ujutro, izlazimo van, najstarija ćerka, sin i ja, kako bi prošetali kerušu. Šetamo besciljnim krugovima, prihvatajući nepromišljeno gdegodeova skretanja. Nebo izgleda kao da se nikada neće razvedriti. Ćerci govorim o pticama, identifikujući cvrkut. Gledamo po krošnjama, po krovovima. Svraka se oglašava s vrha kovrdžave vrbove krošnje. Viđamo golubove, vrapce, velike senice i crvenorepke. Kosa čujemo, ali ga ne pronalazimo...
U pekari kupujemo dva somuna za doručak, u piljari nekoliko narandži za ceđenje. Vraćamo se u stan.
(52)

1.5.2020.

Zidovi se primiču, sabijajući prostor, što se duže u njemu boravi. Pokušavamo da se dokopamo terase, no ona nas uvek gurne unutra. Veći deo dana imam utisak da stojim naglavačke, a onda se dočekam na ruke, polegnut postranice ili položen na dijagonalu.
(53)

2.5.2020.

Kišobransko jutro: u kapljama što vise sa plastičnih kapica žice, ulica se obrće natraške.
(54)

3.5.2020.

Noćna šetnja, Gundulićeva ulica

Uskraćivanje spavanja dolazi na naplatu. Osećam pulsiranje elektriciteta po površini čitavog tela. Tokom dana, kradem mrvice vremena da sklopim oči i pružim se. Kako bih se vratio u normalno funkcionisanje, narednih par dana moram preskočiti noćna pisanja.
(55)

U 21 h, na fejzbuk stranici zagrebačkog kluba Močvara, postavljeni su snimci kućnih nastupa  koje smo snimili

(56)

4.5.2020.

Posle odspavane noći, već sam bolje. Još jedino osećam nekakavu pucketavu senzaciju uz gornju kupolu očnih duplji. Iako, kada se zagledam, vidim oštro, imam utisak kao da posmatram okolinu kroz nekakvu prozirnu foliju.
(57)

Do popodneva sam potpuno oporavljen. Nakon posla, sa sinom u marami, izvodim kerušu u šetnju. Šetamo bez cilja i plana, ali ipak naše kretanje, naizgled nesvesno, ponavlja putanju prethodne šetnje, kao da je upala u njen kolotrag.

(58)

5.5.2020.

Pred početak policijskog časa, kada smo se sin i ja vraćali iz šetnje sa kerušom, čitav prostor oko nas postao je vibrantan od nasumičnih otpuštanja gromadi zvuka crkvenih zvona. Znatno kasnije, kada su svi zaspali, posmatrao sam kroz trpezarijski prozor kako svetla razlivena preko tla podrhtavaju od kiše. 
(59)

6.5.2020.

Vetar / Vetar jutarnje šetnje / Vetar predvečernje šetnje / Vetar koji pritiska oblake, spuštajući ih toliko nisko da se oseća miris pretnje kišom / Vetar koji izaziva glavobolju / Vetar koji postaje unutrašnja kategorija svesti.
(60)

7.5.2020.

U povratku

Odlazimo ujutro na Frušku goru. Doručkujemo na parkingu Norceva, dok sin spava u autosedištu, a kada se probudio, odlazimo u  šetnju do manastira Grgeteg i natrag.
(61)

8.5.2020.

Štrand, ujutro

Sedeći u hladu drveća, posmatram ptice oko peščanog spruda. Dve patke plove u rukavcu, okrećući se čas na jednu čas na drugu stranu. Nekoliko drugih pataka pliva protiv struje. Zaranjaju loveći ribu. Nekoliko galebova se šeta po sprudu, uz nekakvo visokopoložajno držanje probisveta. Hodaju skroz do desnog ruba. Nekoliko gačalica sleće prema reci, spuštajući se od krošnji lipe pod kojom sedim. Krešti i kvače, klikće i cokće, i uprkos brumu automobila sa mosta, ti zvuci isplivavaju na površinu. Jedna bela čaplja hoda u plićaku. Kratko je tu, predamnom, kao da se pokazuje, a onda polako šeta, zastaje, posmatra vodu, uranja kljun, pa opet načini nekoliko koraka, zamičući desno iza daščane ograde terase zatvorenog kafea. 
(62)

9.5.2020.

Završio sam sa čitanjem Hagakurea. Uveče, izvevši kerušu u šetnju, na istoku neba vidim (nad krovom zgrade) zagasito žut mesec u oseci.
(63)

10.5.2020.

Rano ujutro, odlazimo na deo keja prema kanalu DTD. Poneli smo rolere za D. i devojčice, kao i plastični motorić na odgurivanje za sina. Voze po gumiranoj traci za trčanje, koja im usporava točkove i daje stabilnost. Pratim sina na motoriću, držeći kerušu na kratkom povocu, ne dozvoljavajući joj da ide dublje u travu. Zraci sunca su se raspršili o beton. 
Sin se kreće vrlo sporo, što mi daje priliku da pogledom ispratim plovidbu teretnog broda, a zatim i prve talase koji dolaze do obale. Postaje nesnosno vruće. Sa mlađom ćerkom odlazimo do automobila i počinjemo sa doručkom. Sedim na suvozačkom mestu i dodajem komade pite ili flašicu sa jogurtom. Sin stoji na vozačkom mestu i drži se za volan. Slučajno je pritisnuo sirenu i zvuk ga je iznenadio. D. i starija ćerka ubrzo dolaze i pridružuju nam se.
(64)

Popodne sam se čuo sa Danielom. Razgovarajući o popuštanju mera, punim kafićima i sl, kaže da je statistički gledano manje ljudi umrlo prilikom uspona, nego kada su silazili sa Mont Everesta. Možda ih uspeh učini manje opreznim. 
Tada sam, još uvek pod utiskom Hagakurea, rekao da je ipak bolje biti u drugoj grupi, jer ako umiru, oni to čine sa saznanjem da su ostvarili cilj. 
Sada, dok ovo pišem, mislim da je ipak umor najvažniji razlog.
(65)

11.5.2020.

Budim se na trosedu u farmerkama. Pronalazim knjigu na podu, a onda, listajući, i mesto gde sam stao sa čitanjem. Obeležavam tu poziciju končićem i odlažem knjigu na rukohvat. Posmatrajući zagasito osenčane zidove, osluškujem jutarnje graktanje. Po oglašavanju ptica, i bez pogleda kroz okvir terasnih vrata, mogu znati da su oblaci spušteni.
(66)

12.5.2020.

Na bandcamp stranici Labud.KUP-a je postavljen moj novi audio rad Ponavljajući blokovi tonskih klastera

(67)

13.5.2020.

Tokom prepodneva sam slomio mali prst na nozi. Nakon čitavog dana aktivnosti, napokon sam pružen preko troseda. Unutar prsta osećam otkucaje srca. Zatvaram oči i brojim otkucaje. Čuje se i sekundara zidnog sata. Postoji nesklad između pulsacije prsta i takta sekundare, onda se sastave, ali to traje kratko, dok pulsacija ne počne da prednjači.
(68)

Igor je postavio na youtube naš snimak: Mesečarenje II. Ova stvar je dugo ležala skrajnuta, gotovo zaboravljena, jer smo, ubrzo nakon što smo je snimili, otišli u pravcu intenzivnog snimanja muzike na neme filmove koje smo projektovali u optici.



(69)

14.5.2020.

Ujutro odlazim automobilom do optike kako bi smo pripremili prostor za dolazak molera. Sve što jeste, tone pod neobličje natkrivajućih najlona.



(70)

15.5.2020.

Prepodne odlazim sa starijom ćerkom  i sinom, prvo do dečje biblioteke a zatim i do ogranka odakle i sam pozajmljujem knjige, kako bi smo vratili pročitane i pozajmili druge. Gradska Biblioteka je omogućila povrat knjiga petkom. Još uvek je na snazi zabrana ulaska u sam fond, što se kosi sa samom suštinom bibliotečkog istraživanja. Retko odlazim u biblioteku tražeći specifičan naslov, uglavnom procunjam između polica i uzmem ono što iskomunicira samnom: da li imenom autora, naslovom, svedenim koricama i sl; a zatim izvučem knjigu i pročitam pasus tu i pasus tamo, ako prođe taj poslednji kriterijum nasumične provere, iznajmljujem knjigu. Biblioteke koristim za otkrivanje, moju ličnu biblioteku, koristim za potsećanje.
Ovog puta uzimam jednu knjigu po preporuci, jednu po sećanju i treću kao nastavak čitanja (posle Nevidljivih zbivanja Bele Hamvaša, iznajmljujem knjigu Julijusa Evole Zajahati tigra). 
(71)

16.5.2020.

Pred večeru, odlazimo u šetnju prepuštajući se nasumičnim skretanjima. Nakon što prođemo Dunavsku ulicu, idemo kroz park, izbijajući pred plato Muzeja savremene umetnosti, pa ravno na kej. Oblačno je i sivilo izbija. Jedna patka leti toliko nisko iznad vode, da krajevima krila dodiruje talase.
(72)

Danas sam pročitao Komentar Marsele Sovažo.

Da, vrlo je kasno, upravo sam ugasila lampu da bih pustila u sobu svetlost noći.
(73)

17.5.2020.

Fizički rad i konkretnost. Moleri su otišli iz optike oko 13h. Ostatak poslepodneva vraćam nameštaj na mesto, urolavam najlone tako da zadržim prašinu na njima. Onda metem i džogiram prvi put, drugi put, enti put, i taj proces se ponavlja i ponavlja, a svako sušenje ostavlja sve bleđu belinu na pločicama.

Uveče, dok su deca u kadi, uz šolju kafe preslušavam novi snimak Dako Loop Orchestra.


(74)

18.5.2020.

Vraćanje nameštaja na pređašnje mesto, ujedno je i prilika da se sagledaju drugi nedostatci koje je neophodno otkloniti, kao i da se uradi revizija stvari. Ubacujući u crni džak, u meni raste osećanje rasterećenosti. Mora biti da su me svi ti predmeti, ostavljeni za nikad dolazeće vreme kad zatreba, svojski gušili.
(75)

19.5.2020.

U mišićima osećam pucketanje kao posledicu fizičkog umora. Mogao bih zaspati, ali uzimam od dana koliko god mogu dosegnuti. Uveče, kiša počinje da pada dok šetam kerušu. Vraćamo se stisnuti uz zidove kuća i zgrada, hvatajući onu usku traku gde krov nadilazi liniju zida ili gde su terase ispupčene iznad trotoara. 
Previše umoran da otvorim knjigu, koju držim kraj sebe, dugo osluškujem topot kapi o sims prozora. Prepuštam se i tonem u san.
(76)

20.5.2020.

Devojčice dobijaju ručno pravljene kalimbe. Starijoj ćerci je kliknulo. Pokazujem joj mrvice, ali ih usvaja brže nego što sam očekivao. Pred ručak, dok joj brat spava, uči da svira svoju prvu pesmu.
Nakon ručka, odlazim na posao.
Uveče, pružen preko troseda, prevrćem po mislima kljakave patrljke fragmenata koje pokušavam smisleno uobličiti u kasnije pisanje, ali sve bledi i boreći se sa snom: gubim.
(77)

21.5.2020.

Poslednjih par dana osećam probadajuć bol u prelomljenom prstu. Celodnevno stajanje mi ne ide u prilog. Koliko drugih stvari se može izvući na mišiće. 
Devojčice su zaspale u dnevnoj sobi, kada sam im nakon večernjeg čitanja pustio muziku. Razmestio sam ih u njihove krevete, pa izađoh sa kerušom van. Pred izlazak sam pozvao Humana, kaže još smo tu, dođi. Hodam Kosovskom, pa preko Riblje pijace držeći povodac u jednoj ruci, a kofer mandoline u drugoj. 
(78)

22.5.2020.

Kada je reč o umetnosti, postoji kvalitativna norma, koja ne govori o njenoj estetskoj vrednosti već pre o njenom uzročniku, odnosno nastaje li iz svog ličnog cilja ili je odgovor na spoljašnji uzročnik. Samociljna zahteva više angažovanja oko njene konceptualizacije i samim tim je lakše opipati kičmu njene smislenosti.
(79)

23.5.2020.

U knjizi Zajahati tigra, Julijus Evola piše (poglavlje 17. Destrukcije i oslobađanje u novom realizmu):
(...) kriza individualnih i ličnih vrednosti čini suđenom da postane nepovratni opšti proces u savremenom svetu, uprkos postojanju preostalih ostrva ili rezervi  koje se povlače u domen "kulture" i praznih ideologija, a ipak je ovim vrednostima i dalje osiguran privid života. (Cavalcare la tigre, 1961)
Posmatrajući ovaj iskaz kroz denutrinizaciju umetnosti, uočavam vezu koja se ogleda pre svega u identičnom smeru kretanja, odnosno kao nastavak plime krize koju pominje Evola, preplavljujući i sama ostrva i sačinjava od njih koralne grebene doskorašnjih reziduala vrednosti. To dovodi u poziciju one koji teže tim vrednostima, da pronalaze grebene, uspinju se uz njih i na njima propinju na prste, u nadi da će, u onim blaženim periodima oseke, njihove glave izbiti na površinu. 
Nije reč o prodoru varvara koji ugrožavaju. Svet u kom živimo je varvarski svet, i vrednosti unutar njega su varvarske. Kada se nešto uproseči i usvakodnevi, ono postaje konstanta. Dakle, ovoj postavci stvari, novi organizam će učiniti sve da potisne iznutra: njih (nas), koji su njemu varvari, varvari neodrživih vrednosti, ostatak prošlog sveta.
(80)

24.5.2020.

Kiša se čitavo pre podne obrtala između pojačavanja do nivoa šuma i naizgled potpunog zaustavljanja. Stariju ćerku odvozimo na čas glume i odlazimo da obavimo pijačnu nabavku. Vraćamo se na bočni parking sa još dvadesetak minuta čekanja. Mlađoj ćerci sipam čaj iz termosa u plavu plastičnu čašu, dok ja pijem iz poklopca termosa. Kreveljim se, i to je zasmejava. Kiša ponovo počinje da pada intenzivnije, opcrtavajući kružne tačke na prašnjavim prozorima.
(81) 

25.5.2020.

Na radnom stolu optike držim skicen blok. U trenutcima čekanja da mašina završi proces brušenja sočiva, povlačim linije. Posmatram kombinacije različitih pritisaka i usmerenosti vrha. Ono što ima vrednost, u ovom slučaju, nije rezultat nego proces. 
Već mesecima unazad, crteže pretežno radim grafitnom olovkom, potiskujući do zanemarljivosti rapidograf debljine 0.1mm. 
(82)

26.5.2020.

Čujem klopot i zvonjavu oluka. Još neko vreme ne otvaram oči. Nema drugih zvukova, pa zaključujem da svi spavaju. Opipavam naslon troseda tražeći prekrivač. Kroz otškrinuta terasna vrata posmatram nebo i, iznad cveća u širokim saksijama na ogradi terase, poslednji sprat i krov naspramne zgrade. Crvena boja crepova je koagulirala u gusto tamnilo. Oblaci su niski i tamni, pa deluje kao da se još nije razdanilo, iako zidni sat tvrdi suprotno. U sobu se uvukla nekakva maglovita sen, paučinasto se razvlačeći povrh predmeta i zidova, omekšavajući njihove konture do razobličenja. Jedino tinja žutom svetlošću, usmerenom glavom stojeće lampe, zureći u sedalo fotelje. Zatvaram oči. Iza klopota i zvonjave, šum kiše je širok predeo. Osluškujem ga, dopuštajući da me opkoli i prevede u sebe.
(83)

27.5.2020.

Iščekivanje poprima odlike armature i ispunjava prostor optike mnoštvom nevidljivih paralelnih linija koje se protežu od stakala izloga do naspramnog zida, čineći to na isti način prostiranju dnevne svetlosti. LED paneli na plafonu poništavaju ovu logiku, budući da su osnovni izvori. Sedim u radionici. Na fokometru centriram stakla, a zatim tankim flomasterom pojačavam oznake. Osoba koja čeka na naočare lista neki od časopisa ili zuri u telefon. Leđima sam joj okrenut i zaklonjen paravanom. Svestan sam da povremeno pogledava prema radionici, posebno na promene programa brušenja. Na stolu, pored ručnog brusa, nalazi se skicen blok. Tupim vrhom grafitne olovke, mekim pokretom, iscrtavam krug. Senčenjem ga transformišem u sferni oblik. Iscrtavam još jedan iza njega. Usaglašavam senke. Zatim crtam još jedan i još jedan, tek ustajući od površine papira kako bih centrirao levo sočivo, uključio program brušenja ili ručno obarajući ivice. Naposletku, na papiru se formira neartikulisana grožđasta struktura.
(84)

28.5.2020.

Po preporukama koje sam dobio sa dve strane, već nekoliko dana čitam V Tomasa Pinčona. Imam utisak da sam sa pola svesti uleteo u nešto preobimno i preangažujuće, ali ne odustajem od čitanja. Četvrto poglavlje knjige, ono u kome kako i u podnaslovu stoji U kome Ester operiše nos, za sada mi se čini kao najbolje napisano, ali ne zbog surovosti opisa, već zbog teme neadaptiranosti na promenu, koja na kraju poglavlja isplivava na površinu. Kozmetska promena ne menja strukturnu, pa samim tim osoba srasta sa sopstvenim neskladom. 
Slično osećanje sam imao u vezi muzike kada sam radio sa različitim producentima. Nalazim da je teško da se adaptiram na promene u zvuku, i uvek su potrebni vreme i ponovna preslušavanja, kako bih u auditivnoj memoriji izbrisao stara slušanja i namesto njih utisnuo novi suditivni imprint. Ponekad, što je još važno dodati, gubitak šuma doživljavam kao amputaciju, iz čega sledi da je potencijalno i sam šum deo mene.
(85)

29.5.2020.

U 8 sati ujutro imam dogovoren vanredni pregled u optici. Kiša pada bez prestanka od kako sam budan. Izlazim na parking i vidim blatnjave tragove mačjih šapa od krova, preko vetrobranskih stakala, sklizajući i preko haube. Izvukoh jedan od cd-a iz pretinca vrata. Posmatram papirnu omotnicu: snimak probe iz novembra 2016. godine. Očekujući da počne muzika, brisačima uklanjam tragove sa stakala. Kiša pucketa o školjku automobila. Izlazim sa parkinga i vozim desno, prema Almaškoj ulici. Temerinska, pa crveno svetlo na semaforu, Jovana Subotića, Šafarikova, kratak krak bulevara Mihaila Pupina i skrećem desno iza zgrade Pošte... Pred optikom vidim da su se sa automobila sprali mačji tragovi.
Uveče, na probi sa Vladom i Humanom, iz razgovora o nekadašnjem Novom Sadu, odnosno Novom Sadu iz perioda dok sam još uvek bio Subotičanin, imenuju se ulice ili prostori koji su imali drugačiju namenu. Pominju Nolitovu knjižaru u Katoličkoj porti (na mestu gde je danas prodavnica muzičkih instrumenata) i sl. Pominju se i tadašnje druge knjižare i knjižari. 
Shvatam da se iz naziva ulica i njihovim postavkama (presecanjima, nastavljanjima ili paralelnostima), jednih u odnosu na druge, može izvući ozbiljna analiza i tumačenje. Kao da je postojao nekakav viši naum, ili nekakav pritajeni plan imenovanja, ponekad sistematičan, ponekad pakostan,  paradoksan, negde šaljiv ili čak sarkastičan, a tu i tamo nepravedan i tup.
(86)

30.5.2020.

Posle ručka, sa decom i kerušom izlazim u šetnju. Besciljašimo satima. Neplanski prolazimo kroz cvetnu pijacu pred SPENS-om. Devojčice biraju po dve saksije. Starija bira cveće, a mlađa ćelavi kaktus i magleno ružičastu čuvarkuću. Odatle, nastavljamo prema keju. Sunce bleska preko asfalta. Svetlost trepće promičućim oblacima. 



Ivan Radenković kao Kolofon.
(87)

31.5.2020.

Nakon pripremnog meteža, odlazimo automobilom na Frušku goru. Duga vožnja, budući da sam vozio sporije, pokušavajući pri tom da svojom auditivnom pažnjom doprem do muzike i pored žamora, plača ili reprodukovanja zvukova životinja preko mobilnog telefona u nadi da se najmlađi umiri, ipak mi je prijala i našao sam da mi, pored sve buke, sigurnu zonu predstavlja posmatranje središne linije puta. 
Parkirao sam automobil na jednom odmaralištu sa leve strane, gledano od Norceva prema spomeniku. Pre šetnje ispih svoju kafu oslonjen u toplu haubu automobila. D. je hvatala ona ostrvca probijene svetlosti. Devojčice su tražile grane koje će im služiti kao metle, a kada im je ta igra dosadila, popile su čaj sedeći na prednjim sedištima automobila. 
(88)

1.6.2020.

Pred kraj mog posla, D. me je pozvala da kaže da je pronašla krpelja na vratu starije ćerke.
Kasnije u automobilu, nakon što joj je krpelj odstranjen u dežurnom Domu zdravlja na Telepu, u usb radio transmiter spajam fleš sa arheofoničnom muzikom. Vozimo se preko naselja, pa između industrijske zone. Kiša počinje da pada, umnožavajući odbleske svetala po površini stakala. Počinje jedna Ledbelijeva pesma. Toliko sam video kratkim pogledom na plavi displej. Pusti glasno, kaže mi sa zadnjeg sedišta.
Ooooaaaa... peva Ledbeli, Ooooaaaa, pevamo za njim. 
Kiša pada, nečujno, razlivajući se pokretom brisača u linije svetlosti. Prolazimo ispod nadvožnjaka i zamičemo u uličice.
(89)

2.6.2020.

U Tomas Pinčonovom romanu V nalazim interesantam pasus na 332. str:
Slobodan stih: zašto da ne? Jednostavno nije bilo vremena da oblikujemo reči u rimu ili metar, da se bavimo asonancom ili dvosmislenošću. Poezija je morala biti brza i gruba poput jela, spavanja ili seksa. Na brzinu sklepana i ne onako elegantna kao što je mogla biti. No služila je svrsi; beležila je istinu.

Kriza istine je svakako jedan suuzrok krize umetnosti.
(90)

Časovi glume na koje odlazi starija ćerka su sa subote i nedelje prebačeni na na utorak i četvrtak. Nakon posla odlazim po nju, pa na trotinetu prolazimo pored Dunavskog parka. O korman sam okačio njen rančić, a preko njega mandolinu koju sam poneo iz optike. Human mi javlja da je večerašnja proba otkazana. Šta god da je iskrslo, oslobodilo je veče. Kupujemo kokice, i na njen zahtev, u prodavnici zdrave hrane uzimamo paštetu od suncokreta, jer će za večeru biti palačinkice od tikvica. Biram duži put. Vozim je brže kada to traži. Obilazimo lokve. Hvatamo neosetne nizbrdice. Klizimo ka večeri.
(91)

3.6.2020.

Presek. Nikako drugačije to ne bih opisao. Otvaram oči i nalazim se u dečjoj sobi gde sam zaspao čitajući starijoj ćerci Brežuljak Voteršip Ričarda Adamsa. Baterija telefona se ispraznila i svetlost se ugasila. Opipavam korice knjige pored sebe, opipavam i pločasto obličje telefona. U mraku nazirem: ćerka je sklupčana na donjem krevetu, jorgan je zgurala sa sebe u dno ležaja. Pokrivam je, pa izlazim iz sobice, klakajući utrnutim nogama preko donjeg ležaja i izvlačim se kroz vrata otvorena na kant koliko daska donjeg kreveta, kada se izvuče, dozvoljava. Sat na zidu dnevne sobe pokazuje tačno 2 sata. Organizam mi je ušao u metriku i radi na takt, pomišljam. Prilazim trpezarijskom prozoru i bacam pogled na dvorište zgrade: uobičajena svetla i kao tamna kičma se izdiže niska garaža. Uključujem računar i počinjem sa dnevnom normom pisanja. Na mejlu zatičem obaveštenje sa bandcampa, o novom albumu Manje Ristić. Puštam ga i pristavljam vodu za čaj od lipe.



(92)

Veče. Nakon što su deca zaspala, čitam pesme Georga Trakla paralelno iz iščitavajući u dva različita prevoda (LOM, 2018. i Srpska književna zadruga, 1990). Već sam bio raspolućen, kada je u sobu dopla D. tražeći da gledamo film. Problematika sazvučja: stanje u koje sam ušao čitajući bilo je u koliziji sa stanjem koje je bilo neophodno za gledanje filma. Počeo sam da osetim film tek nakon polovine, tada već poprilično izmrcvaren. 
(93)

4.6.2020.

Najavljen dolazak majstora (u neodređeno vreme prepodne) stoji mi kao konopac oko vrata, sprečajavući me da se u prepodnevnoj šetnji udaljim od zgrade. Koja sam životinja: konj, magarac, pas, morž, svinja ili na tancanje nateran medved? 
Nakon kiša prethodnih dana, vlaženje zida se povećalo. Mokro je na dodir. Gotovo je izvesno da je problem vode u zidu posledica diletacije. Drugi put su zbog ovog problema razvaljene pločice u kupatilu: mogućnost da je problem posledica instalacija je isključena. Nema više drugih cevi. Postajem razdražljiv zbog suludog množenja nemoći sa nemogućnosti sa gubitkom slobode sa nerazumevanjem.
Kasnije, na poslu me dočekuje pregled za pregledom za pregledom... Uz stakla, brusim napetost.
Negativnost ima odlike fizičkog, akumulira i troši se organski.
(94)  

5.6.2020.

Nakon što sam stariju ćerku odveo do vrtića i kupio doručak, sa mlađom ćerkom i sinom sam pošao u šetnju, poveli smo i kerušu. Blokovi besciljašenja naležu jedan za drugim potpadajući u ravne useke vremena. Posmatrano sa strane, moglo bi se učiniti da je postojao nekakav sled dešavanja. 
U optici, na radnom stolu mi leži otvorena poslednja knjiga dnevnika Šandora Maraija. Kradem komadiće vremena i posipam njima fragmente teksta.
(95)

Nakon večernje-uspavanskog čitanja dečjih knjiga, kroz terasna vrata posmatram kako na zapadu neba, kroz istanjenja oblaka, izbija gusta uljana plavet. Sunce je zašlo i tone duboko iza horizonta.
(96)

6.6.2020.

Popodne sam proveo sa decom i kerušom u šetnji. Večera, kupanje dece: večernje rutine. Starija ćerka je zaspala dok sam joj čitao poglavlje iz knjige Brežuljak Voteršip Ričarda Adamsa. Umećem vrpcu među listove i odlažem knjigu na policu. Izlazim iz sobice i uzimam poslednji dnevnik Šandora Maraija. Pružen  preko troseda, na telefonu ispisujem par rečenica za novi tekst. Oči me peku od alergije. Odlažem telefon i knjigu na pod, pa rukom pokrivam oči. 
(97)

7.6.2020.

Budim se na trosedu, potpuno obučen i sa rukama ukrštenim preko grudi. Knjiga na podu, nečitana prethodne večeri, tanak je poraz. Kotrljam se na pod i, uz pridržavanje, ustajem utrnut.
(98)

Vraća mi se sećanje, da sam tokom sinoćnjeg ležanja (na trosedu, s rukom preko očiju) imao odličnu misaonu nit, ali nisam imao snage da ustanem i zapišem je. Šta? Osećanje gubitka.
(99)

U poslednjoj knjizi dnevnika (Dnevnik 1984-1989), u unosu od 11.aprila 1985. godine, Šandor Marai piše:
Sloboda je privatan poduhvat. Nema institucionalne slobode. Svaki dan može biti - ovako ili onako - slobodan sam sopstvenom snagom. Uvek samo na kratko vreme.
U istovetnom tonu, odjekuju i reči jednog jučerašnjeg razgovora. Postoji izvestan sinhronicitet ličnih dešavanja, osećanja ili misli sa porukama na koje nailazim. Katkada, dešavanja, osećanja ili misli prethode poruci, mada postoji i mogućnost da je u suprotnom ne bih primetio. Suština je da se nisu menjali ni odnosi, ni problematika, ni funkcija,  niti mehanika. 
(100)

8.6.2020.

Sa sinom na igralištu u Futoškom parku. Keruša je vezana za klupu, dok se on spušta niz niski tobogan. Čekamo mlađu ćerku i D. da nam se pridruže. Vozeći kosačicu, jedan radnik kruži preko travnate površine pred nama. Sin mi sedi na nogama i ushićeno maše. Kosačica odlazi i dolazi uvek gazeći prethodnu liniju otkosa. Nudim mu kašicu. Pije je usputno, dok čeka povratak tog brujućeg vozila koje pršti sečenom travom i podiže prašinu za sobom.
Kada se buka udaljila, čujem vrisak i zapomaganje jedne starije žene. Ne zna gde joj je dete. Stavljam sina u maramu i prilazimo joj. Kako izgleda, kog je uzrasta, šta je nosio na sebi...
Mnoštvo ljudi se pridružuje u potrazi, neki stoje ukočeni otvorenih usta. Idem prema parkingu hotela, gledam kroz žbunje. Neka deca se penju na drvo. Hodam prema njima dok se ne uverim da majica dečaka na drvetu ne odgovara majici traženog dečaka, ovaj penjač je i stariji. Žena uz mnoštvo publike prolazi sa druge strane žbunja, ide stazom prema hotelu. Doziva dečaka.
Mi idemo natrag. Posmatram decu pred klupama, decu koja voze plastične motoriće, decu koja hodaju pod ruku sa odraslima. Kuda krenuti? Da sam dete, kuda bih pošao? Mogućnosti se raslojavaju. Užasi niču jedan za drugim. Jedan čovek nosi dete u rukama. Majica ne odgovara. Žena vodi devojčicu držeći je za ruku...
Osvrćem se i pred velikim toboganom vidim unezverenog dečaka, gleda prema klupi. Kažem ljudima u blizini da je to verovatno dečak kojeg ta žena traži. Neka sedne tu na klupu i pripazite ga, otrčaću po baku. A onda trčim prema parkingu, sa sinom u marami. Njemu je smešno jer poskakuje. Vidim unezverenu ženu kako doziva. Mašem joj da dođe, pokazujem prema igralištu... Tamo je, sedi na klupi!
To je on! Viče kada ga ugleda. Zove ga po imenu.
Sin i ja odlazimo prema parkingu. Spuštam ga na bankinu, otkopčavam mu pelenu i nudim ga da piški. Pokazuje mi kosačicu koja se vraća. Zatim, uzima povodac iz moje ruke i tabana preko kocki parkirališta. Vidimo D. i ćerku, idu nam u susret.
(101)
9.6.2020.

Nakon što su zaspali, izvodim kerušu u šetnju. To nije kiša, taman je asfalt ulice. Vodim je besciljaški, u krugovima čije se linije dodiruju po unutrašnjem rubu (od okretnice, ulicom Jaše Ignjatovića, pa desno prateći luk ulice Đorđa Rajkovića, zatim Gundulićevom prema Tekelijinoj). Svetla su vlažna i masnjikava. Mimoilazimo se sa prolaznicima, nemi kao sopstvene senke.
(102)

10.6.2020.

Na radnom stolu u optici stoji otvorena knjiga Moja tvrđava (o tamnicama, srodnim i okolnim stvarima) Franca Kafke. Položena klešta drže stranice da se ne preklope. Između Dobar dan. Izvolite (?) i Kako vam se čini (?), klešta se povlače prateći redove.
(103)

Mlađa ćerka traži da spava u šatoru. Otvaram ga u dnevnoj sobi, prostirem ćebe i ubacujem jastuke sa troseda. Nakon čitanja poglavlja iz knjige Brežuljak Voteršip Ričarda Adamsa, stariju ćerku (koja je zaspala) odnosim u spavaću sobu. Ležeći u šatoru, čekajući da mlađa ćerka zaspe, i sam tonem nepresvučen.
(104)

11.6.2020.

Budim se ukočen i zgužvan. Svetlost praskozorja ulazi kroz stakla terasnih vrata. Zidni sat pokazuje da će uskoro pet sati. Odgovaram nerasanjeno na par imejlova. Puštam snimak izvedbe Rage Yaman Kalyan, zabeležene na koncertu u Amsterdamu 1982, Zie Mohiudina Dagara. Uspevam da odvojim oko sat vremena rada na starom tekstu. 
(105)

Dnevna lektira: priče Roberta Muzila. 
Nakon dnevnih napora, postavljam šator na podu dnevne sobe. Čitajući poglavlje iz knjige Brežuljak Voteršip Ričarda Adamsa, gasim se na trosedu ležeći oslonjen o rukohvat i nepresvučen.
(106)

12.6.2020.

Prepodne, vraćam pročitane knjige u biblioteku i pozajmljujem prvu knjigu Muzilovog romana Čovek bez svojstava. Odlazimo do optike gde završavam nekoliko porudžbi naočara. Nakon toga, sa sinom u marami i kerušom, odlazim po stariju ćerku u vrtić. 
Dok se vraćamo u stan, padaju retke kapi kiše. 
(107)

Neke reči su prečage. Potrebno je vreme da se razgrade.
U međuvremenu, brijem bradu i čitam u ostrvcima slobodnog prostora.
(108)

13.6.2020.

Prepodne na Štrandu. Silazimo s kanticama na peščani deo. Razgrćem površinski sloj, kako bi mogli puniti kantice vlažnim peskom. Sin sakuplja kamenje, zbog kog se kasnije spuštamo do same vode, kako bi ga bacali. Nižu se aktivnosti: frizbi, kafa za poneti i igra ćerki u drvenoj kućici, zatim silazimo ponovo do reke... Oko podneva, više po satu nego po osećaju izgorelosti, vraćamo se prema šatoru i prostirkama.
Popodne, nakon sinovljevog spavanja, odlazim u šetnju sa decom i kerušom: do Dunavskog parka i natrag, okolnim putem. Srećemo se sa D. pred zgradom. Večera, kupanje dece i uspavljivanje.
(109)

Nakon što su deca zaspala, odlazim na 111. Improstor. Prošlo je deset godina od kako je (na tada 6. Improstoru) nastupio Vladimir Lenhart (Lenhart Tapes). Stižem na njegov set. Pred kraj mu se pridružuje Nemanja Tasić.
Po povratku u stan, uključujem računar i lice mi postaje neonsko.
(110)

14.6.2020.

Ponavljamo kretanja od proteklog dana, ali mi u povratku sa Štranda automobil ostaje na parkingu ispod mosta. Akumulator ili alternator. Vetar čini da svaka promena odzvoni intenzivnom glavoboljom. 
Uzimamo taksi i vraćamo se u stan. Nakon ručka, sa decom i kerušom izlazim van. Odlazimo da kupimo kratke pantalone za sina. Na više mesta, oko uskog centra grada, nalaze se štandovi vladajuće partije. Oko njih kao grodovi su načičkani beli baloni. Mimoilazimo ih. Na Trgu slobode, posvuda lete baloni. Taru se uz osunčan asfalt i pucaju. Keruša je prestravljena, podvila je rep i vuče. Izvlačimo se kroz dvorište hotela Vojvodina. Biramo obilazni put kući.
(111)

15.6.2020.

Jutrom širim lepezu obaveza. Kradem vreme da bih čitao, a loš sam lopov.
(112)

16.6.2020.

Starija ćerka odlazi na testiranje za upis u osnovnu školu. Pred školom čekamo sin, mlađa ćerka i ja, da izađu ona i D. Pozdravljamo je pištaljkama i trubicama. Ručak i kolač proslavljenja sa malinama u obliku srca.
Odlazim u optiku, i nakon posla odlazim po stariju ćerku koja je završila sa glumom. Vraćamo se trotinetom u stan.
(113)

Deca su zaspala. Izvodim kerušu u šetnju i vraćamo se nakon kratkog kruga oko bloka. Pokušavam pisati, ali nemam volje. Onda preslušavam digitalizovanu muziku iz ere fonografa i ploča na sedamdeset osam obrtaja. Preumoran sam. Hvatam sebe kako kljucam pred monitorom, bez fokusa. Obavljam toaletu i ležem. Par stranica Čoveka bez svojstava Roberta Muzila, a onda se puštam da potonem u san gledajući na telefonu nekakav dokumentarac o ajkulama.
(114)

17.6.2020.

Jutro. Potrebno je da ustanem iz jaruge sopstvenog bića. Kakav da(u)n. 

Isprva na prethodnu rečenicu stavljam tačku, ali onda gramatika mojih prstiju kaže stavi uzvičnik. Činim tako, zatim posmatram taj znak interpunkcije. Deluje mi tuđe i strano. Vraćam tačku, koja mi stoji u grlu poput kosti. Sve vreme me drži raspoloženje u kome se rečenice završavaju zarezom.
(115) 

Do popodneva uspevam da postignem izmeštanje iz sebe, postajući onaj koji izvršava posao. Slobodne trenutke koristim za čitanje.
Uveče, nakon što su deca zaspala, uzimam mandolinu i kačim Nušku na povodac pa odlazim na probu. Usput se deperonalizujem postajući drugim ljudima prolaznik. 
(116)

18.6.2020.

Kišno jutro. Pišući ovu rečenicu, prisećam se sna u kom se na ekranu ispisuju reči kišno jutro. Ne sećam se ostatka sna. Budi me intenzivno pljuščano šuštanje i klopot iz oluka. Automobilom odvodim ćerku u vrtić. 
Nakon doručka, sa sinom u marami, odlazim do optike kako bih obavio pregled. Usput kupujem sinu gumene čizme, jer ga je nemoguće odvući od lokvi. Nakon pregleda, odlazimo po ćerku u vrtić. Usput, on je zaspao u marami pa mu pridržavam glavu, boreći se sa krakatim kišobranom i nezgrapnom kutijom sa čizmama. Čekajući ćerku u hodniku vrtića, posmatram njenu fotografiju na panou predškolaca.
Za vreme ručka, na jugozapadu neba, kako je vidljivo kroz trpezarijski prozor, oblaci tamne i gužvaju se.
Nakon što su devojčice zaspale (i ja sa njima u sobi), puzim na utrnutim nogama i rukama izvan dečje sobe. Pred vratima se uspravljam. Čitavo telo mi je izlomljeno od spavanja na malom krevetu.
Na trosedu prelistavam mejlove, vidim Daniel mi piše iz Prahova, kaže da je uspeo da učini kako je namerio, te postavi album na bandcamp stranicu. Puštam muziku i kroz nju klizim u san.


(117)

19.6.2020.

Noseći sina u marami, posmatramo kako bager iskopava zemlju i ubacuje je u prikolicu kamiona. Pružam ruku, pretvarajući se da je hvataljka bagera, spuštajući je ispod njegovog vidokruga da zahvati u vazduhu, a zatim podižem zatvorenu šaku prema obodu marame, gde otvaram prste i golicam ga, oponašajući zvuke bagera. On se smeje i gura mi ruku da ponovim pokret. Izviruje preko platna da vidi šta ruka zahvata.
(118)

20.6.2020.

Nakon ručka, izlazim napolje sa decom. Šetamo neplanski, vodeći se blizinom nekakvih potencijalnih skloništa u slučaju kiše. Kupujemo kokice kod Dunavskog parka. Na platou ispred Studia M, hraneći gačalicu starija ćerka je vabi gakanjem. Izmišljam prevod sa gačaličkog jezika, a one se smeju. Pitaju me koje sve životinjske jezike znam, a ja izmišljam: gačalički, pseći, mačji, crvenorepčki, vrapčiji, golubji... Dodajem još da vranski razumem, ali ne umem da ga govorim. Onda odlazimo dalje. Devojčice guču, pijuču, muču i mjauču. Gledam na telefon i zaključujem da imamo još oko sat i po pre nego što treba da se vratimo na večeru. Odlazimo u Galeriju Matice srpske, devojčice razgledaju, a ja trčim za sinom koji više ne želi da bude u marami. Na drugom spratu, uspevam da ga na kratko ubedim da ga smestim u maramu obećavajući mu da ćemo videti slike konja.
(119)

21.6.2020.

Izvodim decu van, šetamo besciljaški kroz grad. Ulice su puste. U povratku, kada je sin zaspao, u piljari blizu stana kupujem sastojke za čorbu. Nakon ručka, ponovo izlazimo. Besciljašimo, dok naposletku ne stižemo do optike. Kupujem im užinu i preslušavamo karantinski album Daniela Kovača.
Preumoran sam za pisanja. Jedva napišem par rečenica.
(120)

22.6.2020.

Budi me šum kiše. Ponovo sam zaspao u farmerkama i celo mi je telo utrnuto. Gledam na sat i pomišljam da ću imati vremena za pisanje, ali ubrzo čujem da se sin probudio.
Nakon doručka, odlazim sa decom u posetu Neškovićima. Kiša ne prestaje da pada. Padala je i u povratku. Vozim pored Dunava. Površina reke je nemirna.
(121)

23.6.2020.

Nakon što sam stariju ćerku odveo u vrtić, pre podne, sa sinom u marami i mlađom ćerkom, izvodim kerušu u šetnju. Oblaci se neprestano zgrušnjavaju i razređuju, ali nikad toliko da se sunce probije. Vraćamo se kada mu se primiče vreme spavanja. 
Odlazim trotinetom po stariju ćerku, kako bih joj na taj način ispunio želju. Pred ručak, odgovaram na par mejlova.
U optici, na radioničkom stolu stoji otvorena knjiga Roberta Muzila.
(122)

24.6.2020.

Budim se u farmerkama (ponovo), ovog puta ležeći popreko donjeg fioka ležaja, s jednom nogom preko komode za igračke, drugom podbočenom o dovratak, a leđima oslonjen o dasku gornjeg kreveta. Celo telo mi je utrnuto. Ispuzavan van sobe, i od hrpe zgužvanog mesa, dok se umivam i perem zube, poprimam ljudsko obličje. Pogledavši na sat u dnevnoj sobi, vidim da još nije pola šest. Izvodim kerušu van.
(123)

Krizni štab izlazi iz hibernacije nakon izbora. Mediji pominju da su intenciono smanjivani brojevi obolelih i preminulih. Logika teži da poveže obe stvari. Više se nikome ne može verovati. Odgovornost i moral su izgubljene kategorije. Isključiti se, najzdravija je odluka.

Uveče vežbam gitaru. Sviram mehanički. Svest mi je prezasićena, a nutrina šuplja. U meni nema muzike. 
(124)

25.6.2020.

D. odvodi devojčice u vrtić, a ja izlazim sa sinom i kerušom. Uzimamo doručak u pekari i odlazimo do optike, kako bih završio naočare koje su poručene prethodnog dana. U povratku iznajmljujem knjigu iz biblioteke, kako bih povremeno presecao obiman Muzilov roman.

Izbegavam da čitam vesti. Kompletna balegarija!
(125) 
26.6.2020.

Nakon što sam D. i decu odvezao u vikendicu D-ine prijateljice, vozim prema optici i slušam muziku. (Rane šezdesete - zvuk gitara je oštar i stegnut.)
Katkad, da bih slušao muziku, potrebno je da vozim.
(126)

27.6.2020.

Nesnošljivo je vruće. U prepodnevnu šetnju sa decom ne vodim kerušu, jer zbog njenih godina, crne boje i toga što je niska, vruć asfalt bi joj bio mučenje. 
Obilazimo par prodavnica u kojima devojčicama kupujem letnje pidžame i po haljinicu, a sinu letnju pidžamu i kratke pantalone. Zbog toplote ne može da se opusti i zaspi u marami.

Popodne svi zajedno (ponovo bez keruše) odlazimo u šetnju. Sladoled, park. D. pronalazi detelinu s četri lista. 
(127)

28.6.2020.

Mogućnosti se raslojavaju. Činim presek iznošenjem predloga o odlasku na Frušku goru. Parkiram automobil uz put na potezu između Norceva i spomenika, pa krećemo peške stazom ka manastiru Staro Hopovo. Sat i četrdeset minuta nizbrdo, zatim kratka pauza za voćnu užinu kraj potoka, obilazak manastira i povratak. Sin je zaspao u marami i nosim ga čitavim putem. Pred automobilom, uzimamo ostatke uginulog jelenka, koje će mlađa ćerka ujutro poneti u vrtić. 
Nakon večere, čitam devojčicama poglavlje iz knjige Brežuljak Voteršip Ričarda Adamsa. Stigavši do kraja poglavlja, zatvaram oči i zaspivam sa uključenom lampom na mobilnom telefonu.
(128)

29.6.2020.

Budim se sa utrnutošću u rukama, bolom u leđima i blagom upalom stomačnih mišića. Dok se devojčice oblače, odlazim u prodavnicu kako bi kupio lepak da ufiksiramo jelenka na parče kartona. Razdvaja se na tri dela. Lepimo ih međusobno i na karton, a zatim karton lepimo na dno prozirne plastične kutiju u kojoj sam prethodnog dana, po povratku kupio rolnu mladog kozjeg sira.
Nakon što sam devojčice odveo u vrtić, izlazim sa sinom u šetnju. Prepodnevno besciljašenje. Nudim ga voćem i vodom, potsećam ga da piški. 
Kada stignemo u stan, kači se na majčinu sisu i zaspiva. Čitam, povremeno posmatrajući kerušu opruženu na pločicama - hrče.
(129)

Nakon povratka iz večernje šetnje sa kerušom, uzeo sam da radim na tekstu.
(130)

30.6.2020.

Čitava noć pred monitorom (4:10). Ne osećam umor. Isključujem računar i odlazim čitati. 
(131)

Poslednji dan starije ćerke u vrtiću. Sva dešavanja u i oko vrtića ili mog prepodnevanja sa sinom su u tom ključu. Dan je presparan. 
D, mlađa ćerka, sin i ja odlazimo peške na pozdravno druženje u dvorištu vrtića. Posmatram je među njenim vršnjacima: brižna je i ponosna. Peva glasno, naglašavajući svaku reč. 
Kada je sve gotovo, rasplače se u dvorištu. Uveravamo je kako će dolaziti u posete. Odlazimo na po sladoled i odvodim je na glumu, dok završim posao u optici. 
Nakon svega, vraćamo se trotinetom u stan. Koliko god išao brzo, ona uvek hoće brže.
(132)

1.7.2020.

Ponavljanje. Mediji su opet u blejzeru apokaliptičnog. Više ne verujem nikome.  
Crtež, grafit.
(133)

2.7.2020.




Prepodne odlazimo na Štrand. 
U optici čitam Maraijevog Sindbada (Šandor Marai Sindbad se vraća kući). 
Vrućina me čini tupim za pisanje i svaka rečenica izlazi sa mukom. 
(134)

3.7.2020.

Dan glavobolje. Promena vremena koju iščekujem još od jutros čini da mi glava pulsira.
Večernji vetar je prijatan. Makar nekakve vajde.
(135) 

4.7.2020.

Nesanica. Nikakva kocentracija, delovanje samo na osećaj. Pišem koještarije, a onda se sa otupelom grižom savesti vraćam, nesposoban da donesem pravi sud, ostavljajući za sobom tragove aljkavosti. 
(136)

Nakon ručka izlazim sa decom van. Budući da je oblačno i hladnije nego pređašnjih dana vodimo i kerušu. 
Lektira Antologija savremene nemačke poezije u prevodu Zlatka Krasnog. Z.K. je jedan od onih prevodilaca, zbog kojih čitam knjige u njihovom prevodu bez obzira da li znam za autora.
(137)

5.7.2020.

Odlazimo na Stražilovo. Prelazimo preko uspona, prateći znake ka Velikoj Remeti. Izbivši iz šumovitog uspona pred nama se otvara osunčana dolina pšeničnih polja i vinograda.
(138)

6.7.2020.

Zaspao sam dok sam starijoj ćerci čitao priču. Budim se ukočen na malom krevetu. Izvlačim se iz sobe. Jedan sat iza ponoći, pokazuje zidni sat dok masiram noge kako bih utihnuo utrnutost.
Odlazim do kompjutera i pišem. Činim tako do svitanja.

Nakon doručka, izlazim sa decom. Pomislio sam da ih odvedem u muzej, potpuno zaboravivši da ne rade ponedeljkom. Besciljašimo na putu ka stanu.

U optici čitavo popodne pod maskom. Lice mi je upareno. Na stolu radionice je otvorena Antologija savremene nemačke poezije.
(139)

7.7.2020.

Tokom prepodnevne šetnje, sa decom stižem u Muzej Vojvodine. Starija ćerka je puna pitanja, a mlađa je nestrpljiva da vidimo kočiju.

Uveče, nakon uspavljivačkog čitanja poglavlja iz knjige Ričarda Adamsa Brežuljak Voteršip, čitam poglavlje Čoveka bez osobina Roberta Muzila, i onda odlazim u optiku kako bih završio izradu preostalih naočara. Na radnom stolu: Antologija savremene Nemačke poezije, čitam pesme Ingeborg Bahman.

Pri povratku, iz otvorenih prozora kuća i stanova se čuju vesti.
(140)

8.7.2020.

Prepodnevnim lutanjima dolazimo do stepenica Spomen zbirke Pavla Beljanskog. Deca završavaju kokice dok sedimo na mermernom gazištu. 

Popodne u optici, između poslova, zadim na crtežima. Pred završni izveštaj, uspevam da dopišem minimum današnje norme teksta.
(141)

9.7.2020.

Ujutro odlazimo u Galeriju Matice srpske. Nakon obilaska, budući da je već prošlo podne idemo na ručak u Vege&Vegan. Do povratka u stan, sin se predao i spava u marami. 
Moja fizikalnost upada u duboke kolotrage. Kradem slobodno vreme u optici kako bih pisao. No, imam utisak da je sve što činim nedovoljno i tanko.
(142)

10.7.2020.

U fotelji čitam Antologiju savremene Nemačke poezije. Kada osetim da me umor savladava, ustajem da izvedem kerušu u šetnju i posvećujem se pisanju.
(143)

11.7.2020.

Po otvaranju optike, odlazim da obavim najavljen pregled. Vraćam se u stan, gde se spremamo za odlazak kod D-inih prijatelja na sremskoj strani. Tamo provodimo popodne.
U stanu, završavam čitanje knjige dok devojčice gledaju animirani film. 
(144)

12.7.2020.

Bude me zvuk grmljavine u daljini i hladan vazduh koji periodično dopire kroz otvorena terasna vrata. Na pomisao da su možda mašine ostale uključene u struju, ustajem i izlazim sa kerušom. 2 sata je ujutro. Šetamo jedan krug oko bloka i onda automobilom odlazim do optike. Moje strepnje su se pokazale neosnovane. Vraćamo se nazad. Među mnoštvom cd-a u pretencu vrata slučajno izvlačim jedan od ranih albuma John Lee Hooker-a. Zastajem na semaforu, gladeći kerušinu koščatu glavicu koja izviruje pred suvozačkim sedištem. Ulice su puste. Spuštam se preko ulica Jovana Subotića i Temerinske. 
Izašavši iz automobila, obilazimo još jedan krug. Asfalt pred apotekom je neonski zelen od reklamnog krsta. Prozavnica na uglu ne radi zbog jučedonesenih mera ograničenja rada do 21h.
Ulazimo u stan, dok sam keruši prao šape, napolju se iznenada stuštio pljusak.
Pišem do razdanjivanja, a onda odlazim na trosed i čitam.
(145)

Nakon doručka, izlazimo u šetnju do parka. Za ručak poručujemo čorbe u Kući maloj, zatim po kugla sladoleda i povratak u stan. Dok sin spava popodnevnu turu čitam beleške Alvaro Koradoa Nešto kao život.
(145)

13.7.2020.

K-nin rođendan. Nakon doručka, odlazimo da joj pronađemo bicikl koji joj se dopada. Bira plavi sa raketama. U prodavnici tražim da se uklone pomoćni točkovi.

Po povratku iz optike, dočekuju me pred vratima stana i izlazimo kako bi K. učila da vozi bicikl. Pridržavam je pod miškom, objašnjavam joj kako da stane čim se oseti nesigurno, kako da namesti pedalu da se otisne. Pažnja joj je posvuda, a kada se rasprši, privučena nekakvom situacijom ili osobom koja je posmatra, prestaje da prati bicikl i gubi ravnotežu.
(146)

14.7.2020.

Sin je zaspao po povratku sa jutarnje šetnje, a ja sam izašao sa ćerkama da voze bicikle. Trčao sam pridržavajući mlađu ćerku pod miškom. Kada je bila stabilnija, držao sam dlan na njemin leđima. Naposletku sam je pustio, a ona je vozila još nekoliko metara dok nije shvatila da je ne držim. 

Ručak / tuš / banka / optika.

Na radnom stolu Alvaro Korado Nešto kao život. Opisuje svoje doživljaje Turske. Slušam gospel snimljen između dvadesetih i pedesetih.

Uveče, kada su svi već zaspali, prebiram po ukuleleu. Prisećajući se jedne svoje stare teme, nabasao sam na melodiju koju je svirala jedna ulična sviračica na Skijatosu prošlog leta. Iz večeri u veče, prolazili smo pored mesta gde je ponekad svirala, svaki put s željom da je sretnemo. Poslednjih dana boravka na ostrvu, zamolio sam je da snimim njenu pesmu.
(147)

15.7.2020.

Pred ručak, izlazim sa ćerkama kako bi vozile bicikle. Trčim pored mlađe, pomažući joj da se otisne. Vozi prilično stabilno.

Ručak / tuš / optika.

U optici slušam muziku Robbie Basho-a. Čitam fragmente iz Koradove knjige, otvorene uzkraj radnog stola.

Nakon čitanja dva poglavlja iz knjige Brežuljak Voteršip Ričarda Adamsa, pakujem preostalu neophodnu opremu za sviranje i snimanja, pa odlazim u optiku. Vodim kerušu sa sobom. Usput pozivam Milana Milojkovića da mi se pridruži. Nalazimo se na platou ispred Studio M-a. 
(148)

16.7.2020.

Odvozim decu kod D-inih roditelja i vraćam se u stan. Odlazimo do centra kako bi poplaćali pristigle račune i doprinose, zatim tražimo poklon sa rođendan starijoj ćerci.

Vraćamo se u stan. Čitam poglavlje romana Roberta Muzila Čovek bez osobina. Zatim nekoliko fragmenata iz knjige Nešto kao život, Alvaro Korado-a.

Odlazimo po decu. Kada smo ih sve postavili u sedišta, pokušavam da startujem automobil, ali se čuje nekakav kliktajući zvuk. Uspevam da upalim na kablove, spojen na akumulator automobila D-inih roditelja. 

Odvozim do zgrade, a onda nastavljam do autoservisa.
Tuš / optika.
(149)

17.7.2020.

Rođendan je starijoj ćerci. Razdanjuje se s kišom. Odlazim sa ćerkama u autoservis. (Zamenjen je akumulator.) Pljušti dok vozim prema pijaci. Puštam im crtani film na telefonu i istrčavam da obavim nabavku. (Kupujem pite za doručak, paradajz, dva buketa cveća i lubenicu).

Kiša ne prestaje da pada čitavog dana.
Naposletku, čitajući ćerci poglavlje iz knjige Brežuljak Voteršip Ričarda Adamsa, gubim svest i zaspivam u farmerkama.
(150)

18.7.2020.

Budim se tišinom. Osećam bol u leđima. Spavao sam iskrivljen na donjoj fioci-ležaju dečjeg kreveta.
Izlazim iz sobice i protežem se. Kupatilo: umivanje, pranje zuba, češljanje i vezivanje kose. 
Izvodim kerušu van.
Razdanilo se razoblačenim plavetnilom neba. Površine lokvi trepere, čineći da u njima odrazi zgrada lelujaju. Vraćajući se drugom stranom ulice, ispod lipovih krošnji, pod stopalima pucketaju otrgnute kuglice ploda.
(151)

Pre dve godine smo posadili par mladica oko parkinga. Na početku vanrednog stanja, neko je automobilom naleteo na prvu lipu do puta i prelomio je. Na mestu drveta je ostao taj patrljak nad kojim se uzdiže traka kore. 
Po povratku sa posla, izlazim sa decom u popodnevnu šetnju. Pokazujem im crvenorepku koja je sletela na ostatak nekadašnje lipe.
(152)

19.7.2020.

Budi me šuštanje kiše na simsu. Napolju je tamno i tek počinje da se zgrušava plavet. Izvodim kerušu u kratku šetnju, i po povratku pišem, pijući kafu pred monitorom. Zadovoljan napisanim tekstom, odlazim na trosed i čitam Alvarove fragmente.    
Sin se budi i dolazi kod mene u sobu. Svi ostali spavaju. Kako bih im dao priliku da ospavaju, oblačim ga. Stavljam ga u maramu i izlazimo. Sviđa mu se da drži vrat kišobrana. U pekari u ulici Marka Miljanova uzimam ražene štapiće sa semenkama za doručak. Zastajemo pored bagera (ulica je raskopana i uz trotoar je postavljena žičana ograda, uz nekadašnji ivičnjak parkirana je niska valjaka, bagera i drugih mašina). Stižemo na kej. Površina reke je ustreptala i siva. 
(153)

20.7.2020.

Ponovo se javlja sumnja u umetnost. Koliko je više od obloga ili jastuka? Isključujem se. Dok D. radi vežbe, puštam kung fu film koji ne gledam do kraja. Odlazim po decu. Pošto ih vratim u stan, idem u optiku. Konkretno i manuelno. Odgovaram na par imejlova. Škrabam jedan haiku koji odbacujem.
(154)  

21.7.2020.

Budi me nezgodan položaj. Ležim na nečemu tvrdom. Ispod leđa pronalazim drvenu šargarepu iz dečje kuhinje. Spuštam je pred trosed. Zureći u jaku svetlost telefona, iza kojih listam pristigle mejlove. Budim se ponovo, ležim na telefonu. Treće buđenje, ležim na stomaku i ruke su mi utrnute. Uspravljam se u sedeći položaj i masiram šake. Uskoro će pola tri. Izvodim kerušu u šetnju. 
Preslušavam skicu za novu pesmu koju mi je poslao Human. Kuvam kafu. Snimak ide iznova i iznova. Postaje pozadina pisanju.  
(155)

22.7.2020.

Među fragmentima koje je Korado Alvaro napisao 1938. godine, nalaze se i sledeće reči:
U opticaju su lažni ljudi ili dubleri izvesnih ličnosti: lažni poslovni ljudi, lažni pesnici, lažne političke ličnosti. To su glumci stvarnosti. 
Ne sumnjam u postojanje lažnih, ali sumnjam u svoju autentičnost. Pored autentičnosti, sumnjam i u svoju ispravnost. Katkada, ne prateći unutrašnji osećaj već razum, imam utisak da podbacujem na oba osnova.
(156)

23.7.2020.

Razgrađujući se, u meni tuđe reči postaju otrovi. Čitavog dana glodari moje duše grebu pločice, ne uspevajući da se probiju dublje.
(157)

24.7.2020.

Tokom noći sam napisao dosta teksta za A.J.N. Prethodnih nedelja sam dopisivao kratke fragmente, jedva izbijajući na površinu teksta. Sve se obrazovalo sa nekakvom mukom, kao da hoda zaraslom stazom. Stanje preosetljivosti (izrazito prisutno u poslednja dva dana) je učinilo da dođe do nekakvog probijanja kočione opne, nakon čijeg pucanja su rečenice pratile jedna drugu kao po diktatu. 

Nakon pisanja sam postavio Električne breze na svoju Bandcamp stranicu.


(158)

25.7.2020.

Prepodnevno besciljašenje. Nakon što je sin zaspao, odlazim sa devojčicama do platoa kako bi vozile svoje bicikle. Mlađa je naučila da se sama pokrene i okreće pedale. Ranije je bilo neophodno da je ovlaš poguram kako bi uhvatila neophodan zalet.

Posle ručka odlazimo automobilom do Kameničkog parka. Uz put pronalazimo mnoštvo detelina sa četiri lista, te sve liči na loše napisan film, na zbrzavanje u scenariju, ili nekakav iznenadan odraz u kome se vidi snimateljska ekipa i rasprši iluziju.
(159)

26.7.2020.

Dok leži u pidžami, starijoj ćerci čitam poslednje poglavlje romana Brežuljak Voteršip, Ričarda Adamsa. Kasnije, pružen preko troseda, završavam čitanje knjige Nešto kao život (Korado Alvaro). Sa police uzimam knjigu Priče sa Galiole, reditelja, moreplovca i kompozitora Arsenija Jovanovića.
Jedna knjiga prelistava u drugu. 
(160)

27.7.2020.

Pre podne, sa sinom obilazim dečje odelenje Gradske biblioteke, a zatim i ogranak "Stevan Sremac" gde pozajmljujem knjige. Uzimam knjigu poezije Dušana Matića Munjeviti mir
Obavljamo ostatak nabavke. U povratku se predaje snu, dok ga nosim u marami. 
Dok sin spava, u stanu sam pročitao Matićevu knjigu. 
(161)  

28.7.2020.

Sanjam: Veliki komadi mesa otpadaju sa mog tela (pretežno sa ruku). Podižem ih, ali onda uočavam da su zagađeni zemljom za cveće. Komadi plastičnih saksija su raštrkani po podu. Krenuvši da odbacim podignute komade, shvatam da je moje meso pepeo.
Budim se preznojan. Teme me boli od neraspuštene kose. Pre umivanja, odlazim u kuhinju: uzimam šnit čokolade za kuvanje i pijem vodu.
Onda sedam pred računarom i pišem. Oko četiri sata izjutra, izvodim kerušu u šetnju. Noćni čuvar gradilišta sedi u automobilu, i ispraća me pogledom s cigaretom među prstima. Čujem njegov kašalj, pre nego što zađemo iza ugla.
Po povratku u stan, pišem.
(162)

29.7.2020.

U optici, na radnom stolu stoji otvorena knjiga Priče sa Galiole, Arsenija Jovanovića. Pažnja mi je plitka pa iz ranca vadim komplet uljanih boja. Crtam. 
(163)

30.7.2020.

Čekajući u automobilu da D. završi posao u banci, završio sam crtež koji sam unatrag mesec dana sporadično doterivao. Crtao sam grafitnom olovkom, akcentujući i senčeći nekakve razobličene forme, koje su nicale jedna kraj druge svojim oblutcima. Trideset i pet stepeni koje je pokazivao displej na kontrolnoj tabli automobila, pretvorilo se u nepodnošljivu vrućinu dok sam sedeo na parkingu u samom kraju Trga Galerija. Pokušavam čitati, ali osećam da mi vrućina bruji u slepoočnicama. Fokus mi je slab.
(164)

31.7.2020.

Prepodne, odlazim sa D. do Kameničkog parka. Silazimo do Dunava. Ona leži i gleda u telefon, a ja crtam u skicenbloku. Na dva papira činim istu grešku, iz navike povlačeći liniju mosta kako ponire. Na trećem listu most postavljam u horizontalnoj liniji. Crtam koristeći voštane boje. Najednom, kraj D.inih sndala uočavamperifernim vidom da se nešto miče. Podižem se u sedeći položaj. Kažem D: Ne gledaj i ne pomeraj se. Šarena je i dugačka oko 80 cm. Gmiže polako pored nas prema šiblju iza. Da li je belouška, pita me čovek koji je čitao na stolici na rasklapanje. Nije, odgovaram. 
Kasnije, D. i ja pretražujemo slike zmija koje žive u Srviji. Prvo mislim da je smukulja ili lažna šarka, ali šare se ne poklapaju. Ona je imala smaknute crne kvadratiće. Naposletku pronalazim identičnu šaru: ribarica.
(165)

1.8.2020.

Moja radna subota. Kafa na radnom stolu. Čas uključujem klimu, čas je isključujem, ali i kada je isključena, osećam kako bruji u potiljku. 
Posle ručka (povrtna supa sa belim misom), odlazimo u posetu prijateljima u Bački Petrovac. Deca se igraju u bazenu na naduvavanje. 
Dno bazena je prosečeno i dosta vode curi, izlivajući se po dvorištu. Sto obleću muve, primoravajući nas da svako malo odmahujemo rukom, čineći taj potpuno beznačajan čin, jer se one kao oblak odvoje i odmah vraćaju na sto.
Starija ćerka, pored bazena, naprasno vrisnu. Stala je na pčelu. Vadimo žaoku. D. kaže da je čitala negde da se treba staviti kolut crnog luka na ujed. Ćerka mi steže ruku, a ja pokušavam da joj malo skrenem misli sa bola. Kažem: kada ti noga upije miris luka, ko će spavati sa tobom u sobici? D. donosi novi kolut luka, a onaj koji sam držao na njenom stopalu, obmotam koricom hleba i pojedem.
Kasnije, obilazimo povrtnjak. D. pita decu da prepoznaju biljke. Zastajem kod grma žalfije. Puni su osinih paukova. Veći među njima su bili oko 4 do 5 cm.
(166)

2.8.2020.

Popodne se odvozimo u posetu D-inim poznanicima, ali se usput sin uspavao. D. odlazi sa devojčicama, a ja ostajem u automobilu sa sinom, kako bi mu omogućio da odspava dopunu svog popodnevnog sna. Otvaram prozore, i zavaljujem dečje sedište da mu ne bi padala glava. 
Prelazim na suvozačko sedište, leđima oslonjen o vrata i čitam Priče sa Galiole Arsenija Jovanovića. Kanal Svetog Đorđa protiče tekstualizovano iznad parkiranih automobila, teče kroz automobile i pešake, lišće trski šušti šumom stranica.
Nadolazi.
(167)

3.8.2020.

Prepodne provodimo u Kameničkom parku, a kasnije se spuštamo do reke. Poslatramo jednu ribaricu kako pliva ukrućujući svoje telo u spiralu. 
Dovršavam čitanje Priča sa Galiole.
U optici, na radnom stolu stoje pesme Hans Magnus Ecensbergera.
Uveče, sa Humanom i Vladom snimam novu instrumentalnu stvar.
(168)

4.8.2020.

Budim se sa nekakvim osećajima utrnute komunikacije. Izostaju sećanje na san, njegovi fragmenti, ostaje samo osećaj. Osećaj koji se konkretizuje u stomaku, iskazujući se veštački izazvanom strepnjom i uzdržanošću. Naposletku komunikacija i poprima te osobine.  
Sa starijom ćerkom i sinom, ujutro izvodimo kerušu u šetnju, usput obavljajući kupovinu (kupujemo sendviče u prodavnici Zdrave hrane). 
D. pakuje voće i sprema limunadu. Automobilom se odvozimo do Kameničkog parka, odmah se spuštajući do obale. Prostiremo dva hamama, pored jednog debla. Skupljaju školjke i kamenje, pune koficu. 
Jedna ribarica gmiže uz ivicu vode, udaljavajući se od nas. Kasnije vidimo drugu kako izlazi iz vode, držeći malu ribu u ustima. Odlazi pod pramenje vrbovih grana i tamo je guta.
Pred ručak, kada je sin zaspao, odvodim ćerke na kratku vožnju bicikala. 
Optika. Dan bez muzike. Na radnom stolu: pesme, Hans Magnus Ecensberger.
(169)

5.8.2020.

Mrtva priroda sa muvom u kišno praskozorje

Pljuščani šum. Uspravljam se i gledam na sat. Čekam da prestane kiša kako bih izveo kerušu. Pišem. 
Oko 4 sata izjutra, kiša se smiruje, tek toliko da možemo izaći van. Po povratku iz šetnje, čitam poeziju H.M.Ecensbergera
U optici, čitam Izabrane tekstove Dušana Matića.
(170) 

Naknadni unos za datum 6.8.2020.

Nakon što sam shvatio da su mi brisani tekstovi, prvo se suočavam sa nevericom, a onda tonem u bezvoljnost. 
(bez broja unosa)

7.8.2020.

Budim se oko ponoći. Izvodim kerušu u šetnju. Tokom šetnje izbrajam sedamnaest slogova inspirisanih zvukom klima i frižidera pred zatvorenom prodavnicom. Još uvek se sve zatvara u 21h. Na ulici: prolaznici su raspršeni fraktali drugih (prvo sam napisao tuđih) stvarnosti. Keruša i ja smo senke. Izdužujemo se i sabijamo, dok hodamo okolnim ulicama.
Čipka oblačnosti, mesec prikriveni beleg

Iščitavajući ranije unose, uočavam da mi čitavi pasaži teksta nestaju. Cenzurisani su unosi 23. i 25. marta, 4, 6, 9, 11, 12. i 18. aprila. Koliko onoga što je ostalo, postoji u izmenjenom obliku? Sumnjam u sopstvene zapise.
(171)


8.8.2020.

U unosu od 6.4. izostaje deo teksta u kome govorim o vlastitoj odgovornosti članova Kriznog štaba i pratećeg politikonijuma. Pokušaću da rekonstruišem tekst po sećanju.

Kada pripadnik esnafa saopštava nekakav iskaz, podvlačeći ga sa tako kaže struka ili tako struka (pre)poručuje ili nalaže, on koristi termin struka u funkciji neprikosnovenog autoriteta kojim podvlači svoju tvrdnju. U pitanju je dijalektički manevar.
Da raščistimo jednu stvar, struka je skup znanja i tačka. Pripadnik esnafa je u većoj ili manjoj meri stručan u zavisnosti koliko znanja poseduje. Da bi pojedinac ušao u esnafski red, tokom studija mora da usvoji izvestan minimum tih znanja.
Sama po sebi, struka ništa ne govori, ništa ne preporučuje niti nalaže, ona jeste i kao takva egzistira u formi skupa znanja. Pojedinac može govoriti, preporučivati ili nalagati.
Dakle, kada neko iznosi iskaz sa prefiksom struka kaže, on se zapravo odriče sopstvene odgovornosti za izgovoren iskaz, uvodeći na sebi namenjenu poziciju jednu logički impotentnu floskulu, jedan pseudoprerogativ da govori ne iz pozicije sebe kao obuhvaćenog podskupa znanja struke (koje je u većoj ili manjoj meri usvojio, te postao stručan, ostručen, pristručen ili u suštini esnafiziran), već utiskujući čitavo to mrtvo brdo iskaza znanja (čiji je sam podskup) u jedan plastificirani subjektarijum, koji sada u formi nekakvog ginjola počinje da se kreće pod njegovom komandom i kome on trbuhozbori odričući se sopstvenog učinka u toj predstavi.

Uzmimo za primer jedan imaginarijum, recimo da govorljivi šimpanza bez ikakve stručnosti, dakle neesnafiziran subjekt primatskog tipa, počinje svoje izlaganje prefiksom koji ukazuje da se citira struka (a ne navodi koja konkretna stručnost) dobijamo postavljenu neravnopravnu ravan između njega (strukozastupajućeg primata) i onog kome on deklamuje iskaze za koje se odriče odgovornosti.

(172)

Nakon noćne šetnje sa kerušom, u nekoliko navratam gubim svest i zaspivam pred tastaturom. Vreme je da legnem.

(173)

Radna subota u optici. Kada nekome pomenem izostanak teksta, prva reakcija je da je to nemoguće. Zašto bi ti iko brisao tekst? Kada obrazložim koji delovi teksta mi izostaju i u koje vreme se to dešavalo, otklanja se sumnja. Pretpostavljam da je brisanje učinio nekakav algoritam koji je pretragu vršio prema ključnim rečima. 

Ostaje pitanje, ako je moguće brisati moj tekst u okviru blogspota, zasigurno je moguće da se i izmenjuje ili dodaje neki drugi tekst. Na taj način bi bilo moguće podmetnuti mi nekakvo kukavičje jaje. 
Moram biti oprezniji.
(174)


Devojčice su bušile uši. Dogovorile su se tako sa D. Prvo sam se hteo usprotiviti, ali kada ih videh radosne u iščekivanju, povukao sam se po tom pitanju. 
Nakon bušenja ušiju, izlazimo u šetnju. Besciljašimo kako bih D. dao slobodnog vremena da obavi svoj program vežbi. U lutanju, zastajemo kod antikvara ispred glavne Pošte. Kupujemo dve ploče: Melodje Kine i dva Bahova koncerta za čembalo i orkestar (Wq31 i Wq 33). 
Veče se razmotava u nekakvom neodređenom iščekivanju nečega što je neodređeno, nečega što ne dolazi.


(175)


9.8.2020.

Ujutro odlazimo na Štrand. Deca se igraju u pesku kvase se u plićaku. Puštam da mi sunce udari u glavu, kako ne bih mislio o pritisku činjenica prethodnih dana. Potreban mi je mentalni otklon. 
(176)


10.8.2020.

Izlazim sa decom u prepodnevnu šetnju. Usput kupujemo doručak. Doki doručkujemo, čitam im dva poglavlja iz knjige Džukac Kucov Daniela Penaka. Po povratku iz šetnje, dovršavam im knjigu. 
Na radnom stolu je knjiga sa izabranim tekstovima Dušana Matića. Uspevam da pročitam tek par pesama.
Čitam starijoj ćerci pred spavanje, i tako utrnut od ležanja na donjem ležaju, odlazim u dnevnu sobu gde zaspivam na trosedu s neotvorenom knjigom na grudima.
(177)


11.8.2020.


Gorak sam preko svake mere.

(178)


12.8.2020.

Sa sinom u marami izvodim kerušu u šetnju kako bi smo omogućili D. i devojčicama da imaju mirno buđenje. Kroz ulicu Marka Miljanova izbijamo na Kej, odatle prolazimo iza Muzeja savremene umetnosti, prema Dunavskom parku. Starija ćerka izlazi da nas dočeka i odlazimo zajedno u nabavku.
Sa devojčicama izlazim van, kako bi vozile bicikl i rolere. 

Današnja literatura: Izabrani tekstovi (Dušan Matić) i Sigurnost vatre (Miloš Zubac).

Uveče snimam metalofon u trpezariji. Zatim do kasno u noć aranžiram zvukove po modelu ponavljajućih blokova tonskih klastera.
(179)


13.8.2020.

Jutarnje besciljašenje sa decom. Doručkujuemo van. Kada je sin zaspao u marami, vraćamo se u stan. Starijoj ćerci zadajem rečenice za prepisivanje, kako bi pazila na velika i mala slova. Tokom šetnje smo kupili svesku na velike i male linije.
Spremam paradajz čorbu. Nakon što je završila sa pisanjem, starija ćerka mi pomaže da ubacujem povrće u lonac.
U optici čitam Matića i Zupca. Sutra bih trebao snimati sa Milošem. Sviraću pratnju njegovom čitanju. Ovo mi je drugo čitanje Sigurnosti vatre. Prvi put sam pesme koje su mi se dopadale obeležavao grafitnom olovkom sićušnim plusićem iza naslova. Ovog puta, nakon razlike od par godina među čitanjem, nalazim da su mi zanimljive i neke od neobeleženih pesama. Podvlačim izvesne delove teksta za koje nalazim da obuhvataju suštinu. 
Pred kraj radnog vremena dolazi Human sa idejom o novoj pesmi.
Po zatvaranju optike, nalazim se sa D. i zajedno se vraćamo.
(180)


14.8.2020.

Sin ustaje rano. Izvodim ga. Lutamo sa kerušom. Kupujemo doručak u pekari. Na jednom parkingu, hrani golubove kidajući komade kifle. 
Besciljašimo skoro tri sata. Jutro je sveže i odlazimo u daleku šetnju. Dok ga nosim u marami, bori se sa snom.

Završio sam čitanje Izabranih tekstova Dušana Matića.

Optičarenje.

Rad oko kompilacije Intimnosti 2.1 protežem duboko u noć.
(182)

15.8.2020.

3:03 AM
Završio sam rad oko kompilacije. Ispisujem ove redove Hronika i odlazim čitati.

Moram preformulisati pristup ispisivanja Hronika, jer postaje spisak za pijacu mog života. 
(183)



Uveče, odlazim na probu sa Humanom i Vladom. Snimamo Humanovu pesmu Devojka što nosi radost.

Nakon probe, dok sam se sa kerušom vraćao u stan, počela je da pada kiša. Bio sam blizu zgrade, kada se preobratila u pljusak.

(184)


16.8.2020.

Ujutro odlazimo na Štrand. Kada smo stigli, parking pod mostom je bio prilično prazan. Deca se igraju u pesku. Kopamo rupu, odlazimo previše u dubinu i širinu. Iz peska izbija voda i potkopava zidove.Od strane Fruške gore dolazi tmurnilo, pa odlazimo. Sin je zaspao još u automobilu.

Nakon ručka, odlazimo u šetnju do centra.
(185)

17.8.2020.

Četiri sata vožnje. Dok sin spava, koristimo vreme i ne pravimo pauze. Boljevac, Dobro polje… Vlaško polje. Vožnja traje dovoljno dugo da zaspe i drugi put.

Stižemo do smeštaja. 
(186)

18.8.2020.


Čini se da se keruša navikla na promenu sredine. 
Uprkos oblačnosti, mlađa ćerka i ja se kupamo u bazenu. Voda je prilično hladna. 
Posle ručka, ponovo ulazimo u bazen. Grmi u daljini. U par navrata počinje da pada kiša. 
Dok sin spava, koristim vreme da pročitam par poglavlja knjige Čovek bez osobina Roberta Muzila. 
Do večeri su se navukli teški oblaci. Večera u kolibi. Kada su deca zaspala, sa D. na tremu, uz čašu kupinovog vina, osluškuje o kišu. Kažem osluškujemo jer se ništa van trema ne vidi, kao da plutamo u beskrajnom mraku. 
(187)

19.8.2020.

Kiša pada u naletima. Posle doručka, prepodne provodimo u kolibi upućeni jedni na druge. 
Naposletku su svi zaspali, osim starije ćerke. Ona me budi i na tremu, na plinskom rešou kuvam čaj za nju i kafu za sebe. Silazimo do jezera. 
U par navrata se pomoli sunce i bude toplo. Kratko smo ušli u bazen. 

Literatura: 
Devojčicama sam pročitao par poglavlja Kućice na drvetu Bjanke Picorno. 
Čovek bez osobina Robert Muzil. 
(188)

20.8.2020.


Predvečerna šetnja. Prvo odlazimo do izvora, a zatim se uspinjemo makadamom preko brda. Postranice puta, sa obe strane, gusto su upleteni grmovi divljih kupina, šipka i trnjina. 
(189)

21.8.2020.


Nakon doručka odlazimo u dugu šetnju. Beremo divlje kupine i majčinu dušicu. Na svaki moj korak mnoštvo skakavaca iskače iz busenja. Cvrčci nas se ne plaše. Mlađa ćerka hvata jednog držeći ga za zskrivljenje na repu. U povratku, jedna nas baba doziva iz šljivika da dođemo i uberemo šljive. 

Po povratku na farmu, sečem ostatak lubenice u komadiće, a onda se kupamo u bazenu. 

Kasnije, dok smo čekali vreme večere sa svom gostinjskom decom sam, nedaleko od kolibe koju iznajmljujemo, složio kamenje, te na kamenu upalio vatru. Prostro sam dva peškira da posedaju. Tražeći suvo granje nalazim povređenog smuka. Kreće se sporo. Muve ga obleću. Tek kad se okrenuo glavom prema meni, vidim da mu postranice viri mehur creva. Mlađa ćerka je bez straha miluje. 
(190)

22.8.2020.

Povratak u Novi Sad. Odmotavam sećanja dolaska. Promiču iste slike, ali ovog puta iz drugog ugla.
Put se lakše podnosi ukoliko je moguće svesti ga pod izvesnost. Deca se ubrzo prepuštaju snu. Keruša je mirnija. D. je drži u krilu, pa njušku promalja kroz otvoren prozor. Automobil prelazi serpentine, kao u nekakvom lakom pokretu milovanja.
(191)

23.8.2020.

Noćna smena pisanja. Prepisujem beleške Hronika na sam blog. Odgovaram na pristigle mejlove. U pozadini ide novi Manjin audio rad.


(192)

Provodimo dan na Štrandu. Glavna aktivnost: deca se hvataju za moje dlanove i vučem ih natraške kroz površinu vode. Refleksije oblaka podrhtavaju nad mutnom vodom.
(193)

24.8.2020.

Prvi zvuk koji čujem izjutra je zvuk zvona ovnova predvodnika. Osluškujem. Čujem i blejanje. Otvaram oči i posmatram terasna vrata. Bela svetlost se probija kroz rupice roletni, a ispod donje roletne trake, spuštene do oko polovine vrata, vidljiv je raštrkan uobičajeni terasni inventar.
Ko u kraju drži ovce, formira se unutrašnje pitanje. Ta zvučna halucinacija nerasanjenosti traje nekoliko minuta. Prethodnih dana, dok smo boravili na planini, redovno sam se budio uz oglašavanje ptica ili ovaca puštenih na ispašu.
(194)

25.8.2020.

Jutarnji pljusak. Obavljenje administrativnih poslova oko vrtića mlađe ćerke. Drugi deo šetnje obavljam sa sinom u marami. 
Nakon što smo obavili posao u šalter sali Gradske kuće, na trotoaru zatičemo šišmiša. Krila su mu slepljena o mokar asfalt. Dodirnuvši ga vrhom patike, on počinje da šišti. Živ je! Odlazim do radnika koji ukopavaju cevi pred Hotelom Vojvodina. Pozajmljujem lopatu i vraćam se šišmišu. Poplašen zvukom koji je lopata načinila pred njim, rzajući u hrape asfalta, iako mi nije bila želja da ga uplašim, počeo je da klepeće krilima i naposletku je poleteo. Isprva se kretao nesigurno. Pomislio sam da će se sudariti sa stubom ulične rasvete, ali ju je naposletku izbegao, oblećući oko nje, a zatim u izuvijanom luku ušao u krošnju bagrema.
(195)

Čitavog dana osećam kako se prošlo vreme vraća kao mnoštvo cigala, zidajući tvrd bedem neznanja ili nepristupačnosti. Povremeno iskače kao neprohodna prepreka. Vreme različito koagulira. Svakako, stvar je prostora. Juče sam saznao za Davorovu povredu. Danas misao o njoj stvrdnjava i utiskuje se u duboku ogrebotinu prošlosti. 
(196)


26.8.2020.

Prikradam se kroz noć, pišući, kao da hodam tuđim dvorištem. Kada sam na izmaku snage, odlazim na trosed i čitam. 
Literatura: pesme Milana Dedinca. 
(197)

27.8.2020.

Budim se s jakim bolom pod levom lopaticom. Prethodne noći sam zaspao, pružen preko troseda, svirajući mandolinu.

Nakon sastanka u školi, sa ćerkama odlazim u Galeriju Matice Srpske, gde je u sobi za prepuštanje umetnosti, kako su nazvali taj prostor, postavljena slika Utvrđenje novosadske slikarke Vere Zarić. Tokom ove nedelje u sobi će se neprestano čuti Osipanja, srastanja, muzički komad koji sam snimio 2017. godine.

Nakon što su deca zaspala, sa kerušom se, prilikom večernje šetnje, vraćam u optiku da završim poručene naočare. Bol pod lopaticom ne prestaje.

U stanu pišem i čitam pred spavanje, poprilično načevši naredni datum.
(198)

28.8.2020.

Ukočenost ramena je popustila u odnosu na prethodni dan, ali izvesni pokreti su još prilično bolni. Rame mogu prineti uhu. Prethodnih dana nisam mogao izvesti taj pokret. 

Ujutro izlazim noseći sina u marami, izvodimo kerušu u jutarnju šetnju i odlazimo u pekaru. D. sa devojčicama pakuje neophodne stvari da odvedemo decu na Štrand. 

Kafa i pesak - granulacija jutra.

Lit: Milan Dedinac:
Ovde!
Ako me ne pusti list razapet preko vrata, ako me ptice raščupaju, raznesu, obale ruke, i grudi, ostaće tvoja senka, gola, i koja muči... Boli!
(199) 

29.8.2020.

Popodne miriše na bor, ruzmarin i hlor. Uveče se pale petrolejske svetiljke. Vozim do stana držeći se perifernog puta. Sin se prepušta snu u automobilu. 
(200)

30.8.2020.

Pre ručka, odlazim sa devojčicama da pronađemo haljinice za početak škole odnosno povratak u vrtić.

Odlazim sa decom u posetu Neškovićima. Kafa na tremu. Reči traže reči. Sečem breskvu u kriške i hranim sina, dodajem kriške ćerkama. Tu, oko stola, leže psi. 

Pred polazak, pre nego što će Nikola ubrati po koju jabuku deci, sa suvozačkog sedišta uzimam ukulele. Deca su već smeštena u auto sedišta. Sviram mu temu koju sam čuo prethodnog leta na Skijatosu u izvedbi jedne ulične sviračice na baglamasu.
Dok vozim, ta tema mi zuji u potiljku kao zarobljena pčela. Svetla se pale, sa druge strane reke, nad Novim Sadom.
(201)

31.8.2020.

U školskom dvorištu je organizovani upoznavanje prvaka sa učiteljicom. Starija ćerka je ozbiljna, sa ružičasto maramom oko vrata. 
Nakon upoznavanja, odlazimo da kupimo kolače. 

U optici mi je, na radnom stolu otvorena Dedinjčeva knjiga. 
Balada čoveka koji je usnio mreže

Uveče razgovaram sa Danielom. Govori mi novodefinisanje čojstva, iskustveni destilat njegovog poslednjeg putovanja. 
Sve se, pre ili kasnije, svodi na matematiku, uzvratih, pa makar i u formi prebrojavanja sopstvenih rebara. 
(202)

1.9.2020.


Odvozim mlađu ćerku u vrtić i odlazim u školu. D. će ispratiti stariju ćerku u školu. Biću na poslu kada se bude oblačila, o uvala sandale i uprla svoj ranac na točkiće. Udvojeno jutro. 

(203)


Ni reč, ni glas. Popodne u optici, iza zvuka bušenja sočiva, preslušavam snimke iz digitalizovane baze muzike fonografa i ploča na 78 obrtaja. U povratku u stan, svraćam u biblioteku. Vraćam pročitane knjige i uzimam novo štivo. 

(204)


2.9.2020.


Haiku jutro. Vozim prema poslu, slušajući klavirske sonate Sergeja Prokofjeva. Zaustavljajući se pred crvenom svetlošću semafora, ispijam srk kafe iz plastične čaše. 

(205)


3.9.2020.


Slušam Prokofjeve klavirske sonate u automobilu na putu do posla. Nad gradom, nepokretna plahta oblačnosti. 

(206)


Literatura: pre podne jedno poglavlje Muzilovog Čoveka bez osobina, usputno nekoliko pesama Radeta Drainca. Nedostatak vremena: ne kao izgovor, već kao kancer dana. 
Potpuno iscrpljen. Idem izvesti psa kako bih se razbudio.
(207)

4.9.2020.


Zapad/Istok, jutarnja


Ujutro izvodim kerušu u šetnju i odlazimo do pekare da kupimo doručak. 

Senke su duge i bistre, iste u se duboko u igralište. 

Na putu do posla: A. Rubenštajn. 


Lit. Radivoj Šajtinac Šumi se vraćaju pragovi, poglavlje Robert Muzil Čovek bez osobina. 

(208)


5.9.2020.


Prepodne odlazim u šetnju sa decom. Odlazimo do Pošte da podignem pristigao paket sa knjigom Irene Grickat Cikloida. Odlazimo na kafu/ceđeni sok (mešavina ceđene narandže i grejpfruta koju iz nekog samo njoj znanog razloga, mlađa ćerka zove sokom od zgrade, na šta se kikoće). 

Po povratku u stan, pravim paradajz čorbu. 


Pre dečjih rođendana, radim na tekstu.


Povratak u stan, treći i poslednji put
(209)

6.9.2020.

Dok se devojčice oblače, sa sinom izvodim kerušu u šetnju. Starija ćerka završava svoj domaći.

 

Nakon doručka, naprasno odlučujemo da odemo na gradsku plažu. Peremo voće i pakujemo ga u plastične posude s poklopcem. Pakujemo prostirke u torbu za plažu i izlazimo van.

 

D. vozi.

 

Na plaži, sunce bleđti sa površine reke, presijava se sa peska. Oči počinju da me peku. Decu posmatram jednim čkiljećim okom. Pijem kafu iz plastične čaše sa poklopcem. 

Decu hranim grožđem. Čupkam zrno po zrno i posmatram ga, među prstima, u svetlosti. Dozivam decu, jedno za drugim, kako bi pojela po zrno u kome se zarobila svetlost sunca. Pristaju na tu igru, i sve grožđe je pojedeno.

 

Nakon što je sin odspavao popodne, ručamo ostatke jučerašnje čorbe. Odlazim sa decom i kerušom u šetnju. Kupujemo kokice i odlazimo u park.

(210)


7.9.2020.


Oko ponoći izvodim kerušu. Po povratku, nastavljam sa pisanjem. Radim na par fragmenata Konja, zatim pišem u Nedostajanja

Odlazim da se istuširam, a onda u krevetu čitam Radni dnevnik Judite Šalgo.

(211)


8.9.2020.


Koliko je samo uzaludan posao hvatati širokim rašljama percepcije nekakve istrgnute niti tragova života. Pokušati mnoštvo doživljaja i misli svesti na par rečenica je jalovo u samoj postavci. Curi (i iscuri) kroz razmaknute prste, dok se njima upinje da se obuhvati što veće parče neba (i to im promiče). 

Strašnija od cenzure je autocenzura. Utoliko je monstruoznija jer se na nju pristaje iz ličnih razloga i ona dolazi iznutra, iz predela lične slabosti i nesigurnosti. 


Da li ti se dopadaju: moja svedenost, moja restriktivnost, umanjenje (koje će kao iskrivljeno ogledalo umanjiti prvo mene, a onda i tebe kad se pogledaš u njemu), samoprezir, nedoslednost...?


Nedostatak vremena je jednako izgovor, kao i prisustvo dece ili više poslova. Ovako ne može. Dići dupe i pokrenuti se - to je imperativ!


Lit: par stranica iz Radnog dnevnika Judite Šalgo, a kasnije u optici Zbornik o feminizmu.

(212)


9.9.2020.

Ujutro, vozeći na posao, slušam disk sa kompozicijama iz perioda renesanse pisanim za lautu.  


Daniel mi javlja da će spot na kome je radio proteklih mesec i po dana imati svoju premijeru.

(213)

10.9.2020.


Muz: renesansno lautašenje, 

Lit: Feministički zbornik, uveče pesme iz zbirke Struna/Suton, Nebojše Vasovića. 


Po povratku iz škole, odlazim sa mlađom ćerkom do centra. Ona vozi bicikl, a ja je pratim na trotinetu. Odlazimo na kafu i ceđeni sok od narandže. 


Čitam i pišem usputno. Mislim usputno. Usputni sam čovek. Listam formalizme kao ilustrovane kataloge. 

(214)


11.9.2020.


Usta/o sam pre nego je svan/ulo. Pisao sam skoro dva sata. 


Jutros sam, vozeći prema poslu, video svoju pticu. To uvek uzmem kao dobar znak. Reprodukovan zvuk laute zvoni u kabini, i slušam ga i ne slušam, već ga upijam organski. Čitavog dana slušam periferom duha, posvećen drugim aktivnostima, svestan čitavom zapreminom svog bića. 


U susret večeri: pisanje, čitanje. 

Lit. Radni dnevnik Judite Šalgo. 

(215)


12.9.2020.


Pronalazim u rancu papirić na kome su ispisane reči. Rezidual nekakvog usputnog hvatanja misli, koja bi bila zaboravljena da nije preostao ovaj fizički ostatak. Rukopis je moj, a budući da nisam ispod reči upisao tuđe ime, verujem da je moja. Unosim je u tekst. Naleže u potpunosti, kao da je uzet otisak vilice, obujmljuje krunice. Spi.

(216)


Iz vremena ćutnje, čitava drama. Vozim prema stanu u sumrak. Posmatrano sa sremske strane, Novi Sad se čini kao raspršeno staklo u svetlosti. Ubrzo se ukazuje izvesna geometrija. Žuti pršljenovi bulevara odlaze u skraćenje.

(217) 


13.9.2020.


Grub zarez postaje kanjon. Reči ne prevaljuju taj put. Nema smisla ni viknuti, jer glas u odjeku ne trpi poruku, nad njim se ne vrši analiza. Njegova uloga je samo da pridobije pozornost. Sa druge strane nema nikog. Zašto uopšte stojim tu? Očekivanje je obesmišljeno, razodeveno i razdevičeno, ono je reč koja ne nosi značenje. Čamac sa rupom. 

(218)


14.9.2020.


Odvozim mlađu ćerku u vrtić i vozim dalje prema poslu. Neke pesme // mašine za meso. Kada se završi, puštam je ispočetka. Ponovo i ponovo. 

Ulazim na parking, i iz zaokrugljene tišine kabine izlazim u huk otvorenog prostora kao da grebem mladu kožu nad kojom se pojavljuje kajmak sukrvice. 

Lit. Dnevnik Judite Šalgo. 

(219)


Po zatvaranju optike, D. me čeka na keju. Sedi na bedemu sa kesom kokica u ruci, delimično zaklonjena svojim biciklom. 

Iza nje, linije talasa su zasečene svetlošću mosta ili ulične rasvete.

Centrifugira crni vir

(220)


15.9.2020.


Nezakopčanost. (kao) Zastave na jarbolu: od stuba do samovolje. Nikakva metafora. Rasfragmentovanje // pokušaj rešavanja.

(221)


16.9.2020.


Ono što održava napetost i spasava roman od raspadanja jeste neko latentno osećanje približavanja. 

Judita Šalgo, Radni dnevnik


U mom novom tekstu nema osećanja približavanja, već samo kotrljanje, odmicanje ili neartikulisano kretanje. (za AJN) 

(222)


Bicikl // jutro.

Gradske ulice mi se otvaraju sivilom ujednačenosti. Svež vazduh mi vetri u lice. Tek ponekad, zvonce crvenog bicikla zapijuče metalnim tonom. 

Nad kotrljajućim točkovima gubim svaku suštinu. Prolaznicima postajem prolaznik, telo u pokretu. 


Skica za pisanje: jedno se samospoznaje kroz bliskost sa drugim.

(223)


17.9.2020.


Bicikl // jutro. Drugi uglovi, hladnija perspektiva. Iz sećanja: sve je sivo, krošnje su sive, siva je i kora drveća, crepovi kuća su isplaženi jezici. Sunce se čini daleko, kao da njegovi zraci obasjavaju paralelne ulice. 


(Sivo je boja, a ne emocija. Unutrašnje sivilo je stanje. Ipak, osunčano tle nije daleko. Znaš to, i tu misao držiš uzase kao nespušteno sidro. Osećaš ga kao mogućnost sigurnosti, zaštitna mreža, ako tako hoćeš, koju nećeš iskoristiti, ali svest o njenom postojanju će učiniti tvoj korak stabilnijim. 

U narednoj je ulici, ako požuriš možda je moguće da ga se domogneš.) 

Kome i čije? 

(224)


18.9.2020.


Bicikl, jutro: (potvrda) ulice su u senci, sunčevi zraci obasjavaju asfalt u poprečnim ulicama (smer istok-zapad). 


D. mi je spremila kafu u plastičnoj posudi. Vozim sa čašom u ruci, preobraćen u znak pitanja, ali ipak na semaforima zastajem i otpijam tople gutljaje. 


Oko 9 sati, plavet uspeva da rasformira paučinasto sivilo. Krovni prozor // pravougaonik neba.

(225)


19.9.2020.

Nakon časa glume starije ćerke, odlazim sa ćerkama na biciklama. (novo zvonce i knjiga o piratima) Dok smo u parku, otopljava.
Vraćamo se na ručak.

Popodne, svi zajedno odlazimo u Kamenički park da puštamo zmajeve.
(226)

Uveče se čujem sa Nikolom. Kažem mu da sam tog jutra slušao njegovu muziku u automobilu. Slučajno sam izvukao njegov cd među mnoštvom diskova (u papirnim omotnicama) u ladici vrata. Napokon je dobio radnu vizu. Ako sve bude kako treba, kaže, u četvrtak odlazi. 


Nakon razgovora, pustinja.

(227)


20.9.2020.


Pretposlednji dan leta. Budan sam od 2 ujutro. Snimam i pišem. Planirao sam čitati, ali se sin probudio oko šest sati. Kako ne bi smo budili ukućane, oblačim ga i sa kerušom izlazimo van.

Sunce izlazi iza maglene koprene nad Dunavom.


Prepodne, odvodim stariju ćerku na glumu, a sa sinom i mlađom ćerkom šetam po parku. Popodne odlazimo na sladoled, kako bi tim simbolom pozdravili poslednji dan leta.

(228)


21.9.2020.


Nekada reči postaju toksične. Ono što kažem, ono što želim reći, ono za šta se uhvati i uvredi, ili ono što ištitavam nebrojeno puta da pokušam shvatiti - nemoguće je raspetljati taj džumbus. Jedino praštanje može zalečiti, ali ono se samo u osnovi služi zaboravom. U poslednje vreme, većina mojih razgovora sa R. postaju kao porođanje reči, a reči su rogljevi, trostrani mačevi, čvornati buzdovani, otrovi, nerazumljivi kod. Do večeri, niz se prekida. 


(I danas) Odlažem poziv Nikoli. Kada prekinem vezu nakon tog poziva, strepim da će nastati dug period tišine.

(229) 


22.9.2020.


Budim se nepresvučen na donjem ležaju. Zaspao sam čitajući starijoj ćerci. Trljam oči kako bih mogao iščitati vreme sa displeja mobilnog telefona. 


3:41 


Ustajem, pokrivam je i izvlačim se kroz otškrinuta vrata. U dnevnoj sobi zatišem šolju sa hladnom kafom (rezidual večeri), odnosim je za radni sto i uključujem računar. 

Nakon jučerašnjeg dana - svi šumovi su tišina.

(230)


Iz Radnog dnevnika Judite Šalgo (3.4.1992):

Smrt bicikliste je uvek smrt privatnog čoveka, pojedinca…. Ali biciklista ne pripada tipičnim slikama ovakvih užasa. Čovek na biciklu jeste čovek distanciran, nemaran prema užasu, opasnosti. On vozi bicikl kao da se ništa ne događa kao da ne vidi šta se događa, kao da vozi uprkos, zainat svemu. Voziti bicikl, biti biciklista, jeste stav. 


Voziti bicikl jeste stav, ali ne politički. Privatan čovek, kako ga oslovljava J. Š, je odavno pedaliran i tu prestaje simbolifikovanje. Prema užasu i opasnosti je nedopustivo biti nemaran, kako J. piše kao da se ništa ne događa kao da ne vidi šta se događa, kao da vozi uprkos, zainat svemu, već je neophodno imati ih na oku, kako bi se sagledali i artikulisali, da bi se moglo delati protiv njih, da bi se po mogućstvu neutralisali ili da se umanje njihove posledice. 

(231)


23.9.2020.


Lit. Sedam lirskih krugova, Momčilo Nastasijević. 


Sama zgažena biljka

zlatan otvara cvet 

iz ožiljaka. 

(Iz pesme Ljiljani)


Od sedam lirskih krugova, ističem Gluhote. * Potsetnik za ponovno iščitavanje.


Popodne se sabije u kišu. 


Knjiga otvorena na radnom stolu, naokolo: izvađena stakla, stopice, zavrtnji, odvijač, lenjir, papir za beleške, hemijska i tanak flomaster.

(232)


24.9.2020.

Nepovezana razmišljanja o cenzuri


Ako kao najperiferniji faktor osećam cenzuru, koliko duboko ona doseže? Šta je, od onoga što stiže do pojedinca, istina? 


U avgustu sam primetio da mi nedostaju tekstovi pisani u martu i aprilu. 


Neposredno pred proglašenje vanrednog stanja, odštampao sam svoj roman Mi, konji u par primeraka i poslao sam ga nekolicini izdavača. Rukopisi jedva da su pristigli na adrese primalaca, a vesti su se ispunile kataklizmičkim naslovima. 


Budući da su granice, jedne za drugima, počele da se zatvaraju, transformišući kontinente u saćaste strukture, u svim zemljama i na svim kontinentima, avioni su se prizemljili (događaj koji se nije dogodio od početka avijatičarstva), odlučio sam da beležim unutar hronika. Do tada sam dnevničke zabeleške vodio privatno u okviru fajla na gugl drajvu. 


Pisao sam s početka o svojoj stvaralačkoj krizi, o ličnom osećanju besmisla, ali vremenom su teme počele same da se nameću, pa sam pisao o krizi država. Svaki građanin zapadnog društva, bez obzira slaže li se ili ne sa političkim vođstvom svoje zemlje, živi u ubeđenju da postoji nekakav sistem sigurnosti koji stoji iza mehanizma države koji će delati po principu bazične sigurnosne mreže, nevezano da li su na njoj zastavice žute, plave, roze ili purpurne. Kriza u koju je zapao svet, kao da nas je probudila iz nekakve uspavanosti gde smo se našli izvučeni iz magnovenja u nekakvu novu stvarnost. Države su se pokazale trome, nesposobne i žive tek koliko poreski parazit to može biti. A mi smo ga hranili… 

Onda je, isto to biće, da bi ponovo ustoličilo sebe kao autoritara ili nužni imperativ, svoje građane oteralo u kućni pritvor. Kasnije se ispostavlja da krv države, njena limfa, nisu građani nego kapital. 


Šta se desilo sa mojim pisanjem? Nestalo je. 


Nestali su i tekstovi o kojima pišem o odgovornosti (članova Kriznog štaba i politikonijuma). 


U današnje vreme, vreme krize i ukidanja sloboda, zabranjeno je misliti na sociološke i antropološke teme. Zabranjeno je formulisati promene, koagulisati misao. 


Cenzura je imuni odgovor tog parazita. Time on potiskuje domaćina (čitaj građane) u nekakvo stanje hibernacije, u osećanje usamljenosti mišljenja, uverenje da pripada manjini, te ga onemogućuje da se odluči na ikakvo delovanje. 


Pretpostavljam da moje tekstove niko nije čitao, da ih je putem ključnih reči pronašao nekakav softver ili algoritam, te da je brisao pasuse u kojima se nalaze ključne reči. 


Da Hronike nisam pisao svakodnevno i da svaki unos nisam numerisao, vrlo je verovatno da nestanak delova teksta ne bih primetio ili bi se to dogodilo znatno kasnije. 


Pisao sam guglu, budući da je blogspot njihova platforma, sa pitanjem o tome ko je tražio da se brišu moji tekstovi kao i ko je to odobrio. Odgovor nisam dobio. 


Ono što se samo nameće je postojanje puta, jer ako neko ili nešto (dirigovano opet nekim) ima utaban put, ili zadnja vrata koja su otškrinuta da se poput lopova uvuče i poništi, onda isti taj put može iskoristiti da modifikuje, dopisuje, iskrivljuje i sl. 


Koliko mogu biti siguran u svoj tekst, pitam se hipotetički, jer postoji način da, ukoliko to NEKO tako odluči ili naloži zarad moje diskvalifikacije, u moj tekst može biti podmetnuto kukavičje jaje, pa da ispod mog imena u naslovu, mogu biti preobraćen, makar tekstualno, u fašistu, šovinistu ili rasistu i sl. Budući da je nemoguće da zbog obimnosti vršim stalnu kontrolu sopstvenog teksta, nalazim se u situaciji da moram imati više načina čuvanja, što je još jedna u nizu potvrda da ispod pojedinca ne samo da nema sigurnosne mreže, već se ne može pouzdati ni u šta drugo do u svoj osećaj ravnoteže (kao osnovni, nažalost i jedini, resurs). 

(233)


Večernja šetnja. U krošnji mlade lipe, već jesen. Na parkingu, sa vozila iskre refleksije svetlosti. Pisanje / čitanje. Privodim kraju knjigu pesama Momčila Nastasijevića.

(234)


25.9.2020.


Od Gluhota, Nastasijevićevu poeziju karakterišu izvesna nadtekstualnost kroz koju se omogućuje da čitanje umnogome zavisi od čitateljskog tumačenja teksta u kome se ono suštinsko nalazi izvan reči, ali na takav način da je celovito sadržano u pesmi. Sama se pesma otvara kao metatekst iza fizičkog teksta. 

(235)


26.9.2020.


Pljusak prestaje nešto pre četiri sata ujutro. Koristim to da izvedem kerušu. Trotoar između parkinga i drvoreda kestenova je prekriven potrganim lišćem. Krljušt tlu. Sa svega se reflektuju opiljci svetlosti. Ubrzo po povratku u stan, počinje pljusak. 

Dok pišem, šum se postepeno stišava, ostaje metalni odzvon klobota vode u slivniku.


Lit. Pojave odsutnog (Prilozi savremenoj estetici), Dragan Prole 

(236)


27.9.2020.


Veći deo noći provodim pred monitorom. Sin se budi oko 6 sati, ubrzo za njim i mlađa ćerka, a da bi omogućili D. i starijoj ćerci mirno buđenje, oblačim ih i izvodim van. Vodimo i kerušu sa nama. Iznosim mali bicikl i plastični motorić odguralicu. Besciljašimo. 


Kada nas lutanje dovodi blizu Riblje pijace, kupujemo smokve, mandarine, paradajz, tri klipa kukuruza i crni luk.


Nakon doručka čitam mlađoj ćerci, dok pijemo čaj/kafu u automobilu, čekajući da starija ćerka završi čas glume. Preslušavam novi Milošev album (Hazarske). 


Popodneva lutanja s decom. Sremski Karlovci. Mandarine i grožđe. Igor mi pušta snimak sa probe dua Ništa Mars. 


Lit. 

Čovek bez osobina, Robert Muzil

Pojave odsutnog, Dragan Prole

(237)


28.9.2020.


Uspevam da oraspoložim mlađu ćerku na putu do vrtića. Ni ulazak u saobraćaju gužvu u ulici Jovana Subotića, me ne izbacuje iz tog raspoloženja. Šum grejanja u kabini automobila. Lica nervoznih vozača samo su obličja. Sve što se dešava, ono zarad čega donosim odluke, predstavlja realnost sa druge strane stakla. Osećam udaljenost među nama. 

(238)


Jestenov i njegov ukaz

Kroz izlog optike posmatram kišu na ulici. Na drugoj strani ulice, pod zaklonom zgrade, zastaje jedan pokisao čovek. Susreću nam se pogledi - naše stvarnosti su potpuno drugačije.


Nakon kiše - niotkuda: cvrkut! Prhnu senka iznad automobila.


Iz čitanja:

Pojave odsutnog, Dragan Prole:

Kritika kreira dragocen razmak u odnosu na neposrednju uronjenost u postojeće, otvarajući tako prostor za drugačije mogućnosti sagledavanja, pa samim tim i delanja. (24. str)


Kao životni stav, ravnodušnost preovladava upravo tamo gde je ugaslo poverenje u mogućnost preobražaja posredstvom kritike. Ona je ukotvljena u uvidu da lišimo li kritiku moći da podstakne promenu, ona biva unapred i nepovratno obesmišljena. (28. str)

(239)


29.9.2020.


Pomislivši na jučerašnji zastoj, na posao odlazim vozeći uz Dunav, i spuštajući se ulicom Maksima Gorkog. Noćašnja kiša je prekrila asfalt listovima platana i kestena. Vozim preko gnjecavila. Čekajući promenu svetla na semaforu, posmatram kovrdžu lipovog lista zapalog u prostor kod brisača. Tih šum grejanja i glas. 


Jesten je siv i beo. 


Vozeći mlađu ćerku na biciklu, odlazimo do dečjeg odelenja biblioteke, a zatim do banke. Besciljašimo nad kotrljavim točkovima dok se ne približi vreme kada starija ćerka završava sa časovima. Odlazimo da je sačekamo. 


U optici slušam muziku iz arhive digitalizovanih fonografskih snimaka. 

(240)


30.9.2020.


Budim se utrnut, držeći nerazmrsivo klupko onoga što sam sanjao i onoga što su moje misli mislile u polusnu. 


Preslažem osušen veš. Iz dvorišta zgrade odjekuje graktanje. 

Lit. Časopis za književnost Braničevo

(241)


01.10.2020.


Izvodim kerušu oko šest sati ujutro. U kontrastu oblaka, okolne zgrade, crkvenu kupolu i parking nadleće mnoštvo crnih ptičjih obličja. Kreštanje odjekuje među mrtvim fasadama zgrada. Jato leti prema deponiji.

(242)


2.10.2020.


Po povratku iz škole, u stanu zatičem knjige koje sam poručio. Sve tri knjige (poslate sa različitih adresa) su pristigle umotane u smeđi papir. Bacam letimičan pogled na svoje ime i adresu, ispisane tuđom rukom, a zatim na ime i adresu pošiljaoca. 

Trenutak viđenja sopstvenog imena u tuđem rukopisu učini da se izmešaju osećanja dosptupnosti, ranjivosti ili fizičke pojavnosti, te naprasno postajem više od pokretne vizure s dve ruke kojima manipuliše fizikalni svet. Oslobađam knjige, slažem ih jednu na drugu, pa gužvam smeđe omotnice u loptu koju utiskujem među ostatke povrća u kanti za đubre.


Lit. Niz vetar,  V.S. Zorovavelj

(243)


3.10.2020.


Četiri sata ujutro. Oblačim džemper na kopčanje i izvodim kerušu. Vetar huči preko stepeništa, a kad izađemo na ulicu kotrlja lišće. Oblaci su rite ponavljajućih obličja, skoro pravilnih paralelnih linija. Iza svega toga, u procepu neba između crkve i zgrade, mesec je pun  i preliva se mlečnom svetlošću preko rita, podvlačeći ih.


Vetrovit dan / popodne na Štrandu sa decom / pesak u očima / neprestani talasi

Pred nama, duž obale plivaju patke / odlaze prema mostu

Uveče ćerke odvodim na tonsku probu // Goran Lončarević /Šavmart/ 

Oko ponoći izvodim kerušu. Jugo povija krošnje, kotrlja lišće.

Sa Humanom i Vladom sam snimio So svitanja.

(244)


4.10.2020.


U popodnevnu šetnju izlazim sa mlađom ćerkom i sinom. Vodimo kerušu. Kupujemo kokice i odlazimo u Dunavski park (niz klupa ispred Pozorišta mladih). Bicikl i plastični motorić-guralicu oslanjam o stranu klupe. Keruša mi se penje u krilo i leže, potpuno se opustivši. Ćerka i sin jedu kokice iz kartonskih kutija na kojima su likovi crtanih filmova (K-Zaleđeno kraljevstvo, a J-Patrolne šape). Sin vidi goluba. Isprva reži na njega, a onda počinje da karikira sopstveno ponašanje. Zatim pune šake kokica baca prema ptici. Pomažem mu da se popne na klupu i gledamo pticu kako kljuca.

Kada je završio sa kokicama (pojeo / prosuo), odlazi na travnatu površinu ispred, kako bi sakupljao žireve. Donosi pune šake i ubacuje mi ih u torbu i džepove. Vraća se ponovo punih šaka. Ispadaju mu, pa se ljuti.

(245)


5.10.2020.


Pod jutarnjim platom oblačnosti, dok hodam od vrata zgrade ka automobilu, negde iz brezove krošnje cvrkuće. Pramenje grana, još uvek pod teretom mnoštva listića, spušta se do krovova automobila na drugoj strani ulice. 


Druga strana ulice, ta odrednica mesta koje nije mesto po sebi, već negiranje sopstvenog prisustva na stojištu posmatrača. Razodevena pred subjektom ona se nudi. Nudi se sunčanom ili senovitom stranom, šitinom trotoara, izlozima, nudi se nekom drukčijom prostornošću. Ostaje nedostižno zbog subjektove nemogućnosti da se usvoji. 


Nonsens: subjekt stoji na jednoj strani, a gleda na drugu, zatim pretrčava put, onda zastaje i posmatra mesto koje je napustio, predomišlja se i pretrčava put natrag, ali onda shvata da prednosti jednog ili mane drugog nisu onakve kakve je maločas primetio, pa se vraća na drugu stranu ulice i opet zastaje i gleda, usled nemogućnosti konačne odluke, kao kakav zbunjeni ljubavnik koji trči od vrata supruge do vrata ljubavnice i natrag, u neprestanom ponavljanju, pritom ne otvarajući ni jedna od njih, transformišući se u neiskorišćeni potencijal poštara.

(246)


6.10.2020.


Bidim se ponovo: u farmericama, u tri i trideset ujutro - i tako četvrtu noć zaredom. Sledi kratak autokorektivni niz krckanja i kliktanja pred ogledalom, a kao onaj fini dodir, čisto kozmetska stvar, raščešljavam i ponovo vezujem kosu. Sa bisagama ispod očiju nemam šta učiniti.

Onda izvodim kerušu i hodam po središtu ulice Ivana Gundulića ili Kosovske. Čuje se tek po koji automobil u daljini. Po povratku, kafa - pisanje.


Lit. 

Beležnice, Sergej Dovlatov

Niz vetar, V. S. Zorovavelj

(247)


7.10.2020.


Buđenje u farmerkama (5:15). Izvodim kerušu. Sin se budi po povratku u stan. Oblačim mu džemper i obuvam patike, stavljam ga u maramu i s kerušom na povocu izlazimo van. Još je prilično mračno, tek na istoku nebo se ružičasti. 

Posmatrano sa pešačkog ostrva, na bulevaru Mihaila Pupina, na staklenom boku istoimenog hotela, prelama se usplamteo istok neba. Pred svitanje, sve je njemu usmereno. 

U povratku kupujem doručak i voće. 

Na putu ka poslu, šum grejanja u automobilu. 

(248)


Na bandcamp stranici Labud.KUP-a, danas je postavljen novi album koji sam realizovao sa Milanom Milojkovićem. Zvuk je obradio Igor Čubrilović. 



U povratku iz optike, kupujem kestenje na uglu, uzimam iz biblioteke knjigu koja bi bila od koristi za Danielov tekst. Tokom popodneva sam iščitao fragment koji mi je poslao i dopisao sam komentare. Kiša ne prestaje da pada kroz čitavo popodne i veče. Trotinet šušti preko važnog asfalta. 

(249)

 

8.10.2020.

 

Buđenje u farmerkama, na trosedu. Pokušavajući da rasanim oči i pogledam vreme na displej mobilnog telefona, vraćaju mi se krnji fragmenti sećanja od večeri i noći. 

 

U jednom trenutku D. stoji pored troseda i nešto mi govori. Svetla su već isključena. 1:15?

U nekoliko navrata prilazim šatoru i pokrivam mlađu ćerku, koja je insistirala da spava tamo. Koja su to vremena?

Starija ćerka se meškolji, govori u snu. Ššššššš, kotrljam ispod nepca, ali ne otvaram oči. Vreme: nepoznato. 

Rastrljavam krmelj, pa iščitavam Springboard-ovu poruku sa utiscima o novom albumu. Pisao je još sinoć. Vreme: 5:50, zatim ista radnja 6:10. Prekasno je da operem kosu!

 

Odlazim da se istuširam. Dolazi i sin. Sedimo u kadi, jedan naspram drugog, po nama padaju topla voda i neonsko svetlo. On puni plastičnu flašu i prazni je. Posmatram kako voda otiče. 

(250)


Humor kod Sergeja Dovlatov potiče iz proživljenog. Tako nešto se ne daje podražavati. Zadivljujuće je njegova sposobnost da precizno hvata situacije i dijaloge, za čije viđenje bi bilo neophodno sagledavanje s visine ili sa strane. On to uspeva, iako se ne izmešta na drugu poziciju. 


Dovršio sam čitanje S. Dovlatovljeve knjige Beležnice.

Popodne

Lit. 

R. Muzil, O gluposti

V.S. Zorovavelj, Niz vetar

(251)


9.10.2020.


Buđenje u farmerkama, na trosedu. 3:10

Izvodim kerušu. Hodamo središtem ulica. Huk je jedva čujan i dalek. Lišće na lipama žuti čitavim granama.

U stanu... Postavljam na bandcamp stranicu Kafa u ponoć snimak novog instrumentala So svitanja, posvećenog Davoru Matoševiću, a onda odlazim da operem kosu.



Čitanje do svanuća.

(252)


Iz čitanja:

"Pljuvalo i nebo, otmeno u krupnom pramenju. Neko struže ribu pa nebo krljušti, krljušti. Svaki čas se legu bele kokice tu u vazduhu, pred nosem. Mutnilo - srce olovo."

Palidrvce, V. S. Zorovavelj


“Sve u svemu, književnici - što je u ostalom potpuno prirodno - mogu biti u modernizmima nezavisni od mnogo čega, od tradicije, od mere, čak od logike, ali ne mogu biti nezavisni od jezika.”

Isidora Sekulić, Govor i jezik,eseji


Na putu kući, kupujem kestenje. Trotinet klizi preko asfalta: Ignjata Pavlasa, Dunavska, pa kroz pasaž, preko trga izbegavajući vašarište, Daničićeva, Lončarska, Aleksandra Tišme, Zlatne grede, Save Vukovića, Almaška…

(253)


10.10.2020.


Nešto je tvrdo ispod mene. Izvlačim ćerkinu knjigu iz koje sam joj čitao pred spavanje. Trosed / farmerke. Opipavam u mraku da pronađem mobilni telefon. Nalazim ga kod nogu. Mnoštvo mejlova ispunjava ekran. Uglavnom prevlačim prstom preko njih, kao da odbacujem reklamnu poštu, obaveštenja koja ne tražim, i sl. 

Stanje umirenosti, svetlost displeja više ne trepti, čitam Nikolin mejl, prvi od kako je otišao u Nemačku. Na uglu ekrana: 3:47.

Odlazimm da se umijem, pa vodim kerušu van. Napolju preslušavam snimak pesme koju mi je Davor poslao. Snimio ju je 2018. godine, ali je smatra nedovršenom. Tišinu noći remete podnevni glasovi ljudi iz jednog stana. Čuje se muzika. I sve to, bez zadrške, bez prigušenja. Visoko nad Gundulićevom ulicom, gledano prema okretnici autobusa, mesec je prepolućen (poslednja četvrtina meseca) i razliven u mlečni halo. Svetlost ulične rasvete se guši u krošnjama.

(254)


11.10.2020.


Prethodne večeri sam zaspao u fotelji, a u neko doba noći se probudio na podu pored šatora u kom su spavale ćerke. Otpuzao sam do troseda. Noći u farmerkama postaju početna pozicija. Pokušavam nerasanjenim očima da ištitam mejlove. Među njima nema ničeg bitnog, pa odlažem telefon. U više navrata ulazim u šator i pokrivam devojčice. Starija nešto sanja, i okreće se i otkriva mlađu. Ona se budi i plače kroz san. Izvlačim je iz šatora i postavljam na trosed, gde zaspiva s glavom na mojoj ruci. Oko 4:20 dolazi sin u dnevnu sobu.

Sin, keruša i ja se vraćamo u stan oko 8.

Lit. Isidora Sekulić, eseji

(255)


Misao na temu originala i prevoda u analogiji:

Prevod je kada muzičku temu jednog naroda izvede svirač na instrumentu koji je autohton drugom narodu. Kvalitet prevoda uveliko zavisi od veštine svirača.

(256)


12.10.2020.


3:12 - dečja soba, donji krevet, oslonjen o dasku gornjeg ležaja (s nogama na vratima, poprečke), s tvrdom koricom dečje knjige uprtom u otkrivene slabine, ponovo farmerke. Pridižem se. Uobičajena krckanja skeleta. Izgleda da sam se navikao na ovakva buđenja. Čuje se šum mašine za sušenje veša. Na trpezarijskom stolu zatičem gomilu osušenog veša, pa ga razvrstavam i slažem. 


Iz noćne šetnje s kerušom, ulica Koče Kolarova

Po povratku iz šetnje, isto činim i sa drugom turom veša. Ostatak noći provodim pišući.
(257)

Lit. Isidora Sekulić, Govor i jezik, eseji


Kišni dan. Između poslova, s mlađom ćerkom se odvozim do autoperionice da usisamo i prebrišemo automobil. 

Kasnije, na parkingu pored naše zgrade, grejanje čini da se prozori zamagle. Čistim mandarine. Šum i pucketanje kapi. Pod kišobranima odlazimo u dvorište škole da sačekamo stariju ćerku.

(258)


13.10.2020.


2:29 / donji ležaj / pucketanje kiše o sims / farmerke. Isprva pomišljam da sam pokriven. Mora biti da me je D. pokrila, pomišljam, ali onda utrnute ruke izvlačim od ispod tela i shvatam da na meni nema ničeg. Pokrivam stariju ćerku koja je u međuvremenu zbacila prekrivač. Umivanje podočnjaka. 

Odgovanjranje na par mejlova i rad na reviziji starog teksta. 

Prelazim čitav segment sa prepiskom u Mi, konji. U pozadini se čuje jedna neobjavljena Davorova pesma iz 2018. godine.

4:18 // skuvao sam čaj / udaljavam se od računara / čitati do jutra / muzika ostaje.

(259)


Kiša ne prestaje da pada. Pre odlaska u školu, silazim u podrum. Pod snopom svetlosti, na zidu se ponovo cakli voda. 

Vozim prema poslu. Šum grejanja je osnovni ton. Usmeravam vazduh prema staklima. Maglenost se povlači. Spoljašnjost je vidljiva samo iza brisača. Uprzo poslaje lelujava, neartikulisano se šireći i sabijajući kroz vodenu optiku. 


Sebi sam dalek, odsutan. 


"Jezik je živa drama; sav od simbola unutrašnjeg života ljudi; a jezičke činjenice, jezički slučajevi, pre svega su situacije, pa tek onda oblici. Nisu padeži nastavci, nego su situacije. Nisu glagolska vremena oblici, nego su situacije. A glagolska načini, u jezicima u kojima igraju važne i fine uloge, to su prave dramske režije. "

Isidora Sekulić, Govor i jezik, eseji, str. 231.

(260)


14.10.2020.


Juče sam keruši ugovorio operaciju ekstrakcije kamena iz bešike. Sve češće upada u stanje nekontrolisanog drhtanja i povlačenja. Pomislih, ako joj sa struvitnim granulama nisam pomogao, bolje je da je operišu sad, nego kada bude stara i slaba. Ovako može proživeti još par godina bez bolova. 

Sinoć, dok sam se pripremao da čitam devojčicama pred spavanje, videh kerušu u drhtavici. Poveo sam je u sobicu, smestivši je pored sebe na donji ležaj. 

U neko doba noći, budi me prejako svetlo uključene lampe na mobilnom telefonu, koje sam uključio prilikom čitanja. Keruša spava oprižena uz moj bok. 

(261)


Optika, fizičko sagorevanje. 


Na stolu je otvorena knjiga. Jedva dve stranice za čitavo poslepodne. Hladna kafa u gutljajima, usputno. Unutar šolje se njiše neonsko svetlo.


Kraj smene. Vraćajući knjigu u ranac, pronalazim dve mandarine. Pod isključenim svetlima, preko jezika se rastače kiselost citrusa.


Lit. Isidora Sekulić, Govor i jezik, eseji

Muzika: Satoshi Ashikawa, Still Way (1982)

(262)


15.10.2020.


Među poslovima, izvodim mlađu ćerku da se vozimo na trotinetima. Odlazimo do obližnjeg bicikl servisa, kako bih svoj ostavio da se izservisira, ali nemaju delova. 


Optika / pečeno kestenje u povratku / stižem da pokupim stariju ćerku nakon časa engleskog. 


Čitam priče ćerkama. D. je uspavala sina. 

(263)


16.10.2020.


Dan kada keruša ima operacije (vađenje kamena iz bešike i sterilizacija)


Provela je noć u zagrljaju mlađe ćerke. Ležao sam na jastucima pored kreveta, čuvši je povremeno kako hrče. Sinoć ju je D. izvela u šetnju, ali je vukla natrag i vratili su se nakon desetak minuta. 

Poslednjih godinu i po smo pokušavali da joj problem kamenja rešimo korigovanom ishranom (struvitne granule), ali na poslednjem pregledu se videlo da su se kamenčići uvećali. 

Još je jaka. Ako joj tu intervencije ne izvrše sad, kasnije će biti previše stara za to. Činimo ovo, kako bi joj olakšali starost. Pominjanje razloga odzvanja kao izgovor. 

(264) 


Nemam volje za čitanjem. 


U knjizi eseja Isidore Sekulić nalazim rečenicu:

Rasejanost nije mana nego porok.

(265)


17.10.2020.


Budim se na podu, pored kreveta. Nema još dva sata. Mašina za sušenje veša se oglašava da je proces završen. Isključujem je i na rukama iznosim kerušu da piški. 


Noć pisanja. 


Pre isključivanja računara, pregledam vesti. Nailazim na nekoliko naslova u vezi bacanja suzavca i cepanja radova strip crtača. Čitam saopštenje Ministarstva kulture i informisanja. 


To i takvo ministarstvo, sa tim i takvim saopštenjima, deluje iz, kako sami kažu u saopštenju, podzemlja ljudskog duha.


Od informisanja nula, 

Od kulture bula. 


Čitam, dobijam migrenu od gluposti. 


Još jednom, osećajno: 

-kultura i umetnost nisu sinonimi;

-revitalizovanje terminologije fašizma pokazuje odsustvo njegovog razumevanja;

-kritika se izražava u formi kritike umetnosti (književna, pozorišna, likovna… recenzije i prikazi) podrazumevajući jednako  odgovornost kritičara, kao što se zahteva i od autora;

-cepanje je fizičko cenzurisanje. Cenzura, u ma kom obliku, odraz je slabosti i nekompetecije cenzora;

-svako delo i svaka izneta reč ima autora sa imenom i prezimenom (ovo podrazumeva i krivična dela);

-granice umetničke slobode proističu od ograničenja umetnika. 

(266)


18.10.2020.


Keruša je ujutro raskupusala zavoje i izvukla braunilu. Takvo ponašanje već priliči njenom karakteru. Odveo sam je kod veterinara u dogovoreno vreme, ali nije dobila infuziju, već samo antibiotičku terapiju. 


Dok sin spava svoju podnevnu turu, pratim rad na domaćim zadacima starije ćerke, a mlađoj zadajem zadatke iz radnih listova. 


Popodne: Futoški park. 


Lit. Par eseja Isidore Sekulić, Mir i nemir

(267)


19.10.2020.


Izvodim kerušu na travnjak pored parkinga. Kada smo ušli u stan, već je svanulo. Nakon toga, noseći sina u marami, odlazimo u piljaru da kupimo mandarine. 


Umesto kafe, u svoju termos šolju sipam čaj. Ipak, promene iznalaze način manifestovanja. 


Vozim prema poslu. Duboko, u nebu iznad reke, klize crni opiljci ptica. 

(268)


Vodimo kerušu kod veterinara / kad sin zaspe, izvodim mlađu ćerku van - nosi svoj trotinet / čekamo stariju ćerku posle škole / po povratku u stan, ona radi domaće zadatke


Optičarenje 

Na radnom stolu je otvorena knjiga eseja Isidore Sekulić. Od posla ne stižem da pročitam ni pola stranice. 

Oko pola sedam svraća Daniel. Razmenjujemo knjige.

(269)


20.10.2020.


D. ulazi u sobu i pokriva stariju ćerku na krevetu i mene na podu. To me prene iz sna, ali ne uspevam se podići tada, jer su mi ruke, budući da sam ležao na njima, potpuno obamrle. Uspravljam se u mraku sobe. Koliko može biti sati? Uspravljam se i vršim proveru da li se keruša popiškila na mestima gde smo joj to omogućili. Od operacije bešike ima čestu potrebu da mokri, ali i slabu mogućnost da zadržava. Ne nalazim lokvicu na pločicama. Oblačim se i nosim je na travnatu površinu pored zgrade.


Ostatak noći provodim pišući.


Čitao sam, oslonjen o trosed, kada se praskozorje raspolutilo masovnim graktanjem.

(270)


21.10.2020.


Oko pola pet, kerušu spuštam na travnatu površinu pored parkinga. Posmatram svoj automobil. Iza vetrobranskih stakala je crnilo, obličje mog otsustva. 

Čitam Isidorin esej o ženi u literaturi i istoriji, a zatim slažem veš iz sušilice. 


Sedam je sati u vertikali

Polazim na posao. Automobilska stakla su orošena. Otvaram vrata, dok ubacujem ranac na suvozačko sedište, nadamnom se iznenada rasprši klepet krila. Preko plavog krova kliznu ptičji odraz. 


U optici: muzika ere fonografa i ploča na 78 obrtaja, na radnom stolu Analitički trenutci i teme Isidore Sekulić.

Dobijam poruke od Davora Matoševića sa njegovim današnjim fotografijama.


Davor Matošević (uz odobrenje autora), 01 Svjetlo na prozoru


Tokom dana, s olovkom u ruci, čitam nekoliko fragmenata Danielovog rukopisa. 

Na putu ka stanu, kupujem kestenje, pa kod antikvara kupujem duplu ploču:

Johann Sebastian Bach

Brandenburg Concertos

Liszt Ferenc

Chamber orchestra, Budapest

Janos Rolla

(271)


22.10.2020.


Noć za računarom. Radim na starom tekstu, a zatim, pošto i se oči umore od svetla monitora, uzimam malo platno i uljanu boju. Izvlačim boju iz četkice i udaljavam se postepeno u bledilo, kada četkica ostane bez boje, nastavljam nadalje tamnim slojem. Repetitivna radnja. 


Ispunivši platno, vraćam se tekstu.

(272)


Jutarnje graktanje kroz sivila neba, seni, zida, zidnog sata… razlistava se do svetlosti sunca, znatno kasnije. 


Lit. 

Buđenje materije, Dušan Matić

Analitičke teme, Isidora Sekulić 

(273)


23.10.2020.


Starija ćerka se probudila uplakana oko 3 ujutro, tražeći da proverim da li su vrata zaključana i da li je pred njima nekakva žena. Ne znam da li je moj san bio pre ili nakon ove epizode. Sanjao sam pradedu po kom sam dobio varijacije imena, budući da je bio živ u vreme mog rođenja. 

Negde sam sa porodicom, to znam iako niko od njih nije u blizini. Isprva ga vidim s leđa, ali prepoznajem da je on. Okreće se, srdačnog izraza lica. Pružam mu ruku i rukuje se, osećajući na dlanu njegove grube i iskrivljenje prste. Pitam ga potpuno smireno (što me je iznenadilo kada sam se priseća sna, ali ne i u snu) da li je došlo moje vreme, a on odgovara da nije još. Tu mi se san prekida ili ponire u nesećanje. 


Postala je rutina, kratak tuš da povratim funkcije mišića, istezanje leđa (unutrašnje krckanje pršljenova), pranje zuba - tim redom. Graktanje: čistim jučerašnje kestenje da pojedu posle doručka. Prsti su mi ugaravljeni. Pre prvog posla, izvodim kerušu i obavljam nabavku u piljarnici. 


Skrenuvši automobilom na jednoj krivini, videh senicu kako sleće u krošnju. U automobilu: šum grejanja i Bahova muzika koju sam snimio sa ploče. 

(274)


Na neke vesti, lične vesti, čovek ne može reagovati drugačije nego ućutom, takvim ćutanjem, da ona tišina koja izroni krešti poput neba ocrnelog vranama. Nedostaje mi mudrosti ili iskustva da iznađem reči. Ne mogu da se ne zapitam ovde, imaju li reči ikakvu težinu da premoste ponor, daljinu, strepnju ili rascepljenost?


U kabinetu pijem kafu iz termos šolje. Vreme je prvog velikog odmora. Dežuran sam tek na drugom. 


Čitam.


Lit. 

Danielov novi roman u rukopisu

Konstantin Kavafi, Pesme

(275) 


24.10.2020.


Pišući, neoprezno zalazim u novi dan. Poodavno je prošla ponoć.


//


Razdanjuje se kroz kišu. Sa sinom u marami i kerušom na povocu, odlazimo po doručak. 


U optici, na radnom stolu: Danielov rukopis. Kiša ne prestaje da pada. 


Popodne, odvozim D. i ćerke u bioskop, a sa sinom pravim čajanku s mandarinama u automobilu. Kiša se sliva preko stakala. Eksterijer parkinga se guši u zamagljenju.


Lit. 

Konstantin Kavafi, Pesme.

(276)


25.10.2020.


Vraćam se u stan, nakon probe sa Humanom i Vladom. Dopisujem par rečenica u novi tekst, zatim revidiram dva fragmenta starog. Preumoran sam za svetlost monitora, pa uzimam knjige i odlazim na trosed.


Lit. 

Izgubljena duša, tekst Olga Tokarčuk i slike Joana Konseho

Konstantin Kavafi, Pesme

(277)


Nakon doručka, odvozim se s decom i kerušom da tankujemo gorivo, a nakon što je sin zaspao u autosedištu, odlazimo na deo keja prema kanalu DTD. U automobilu pijemo čaj iz termosa i hranim ih mandarinama.


Dunav, izmaglica
(278)

26.10.2020.


Sećanje iskrivljuje stvarnost. Jutros je, dok sam vozio prema poslu, bilo sunčano. Svetlost se raspršavala kroz kaplje kondenza na vetrobranskom staklu. Uključio sam brisače, učinivši da se percepcija ulice, okolnih kuća, trotoara, ljudi i automobila iskrivi kroz talase zaostalih linija vlage. Sivo - toliko je ostalo u svesti, čak je i sunčeva svetlost upamćena bezbojno. 

(279)


Nakon prvog posla, vodim kerušu kod veterinara da joj skinu konce. Nakon toga, s mlađom ćerkom i sinom odlazimo (oni na trotinetu i plastičnom motoriću, a ja peške) do dečje biblioteke i kupujemo ručak. Naposletku, nosim i ručak i motori i sina. Roditeljstvo završava na rukama. 


Popodne u optici, na radnom stolu rukopis Danielovog romana. 

(280)


27.10.2020.


Budim se: noć i utrnutosti. Treba mi izvesno vreme da spoznam gde sam i u kom sam položaju. Zaspali smo nakon što sam im čitao pred spavanje. Sećam se i da sam im tiho pustio muziku preko mog telefona. 

Lice mi je uronjeno u navlaku donjeg fioka-ležaja. Trup leži na utrnutim rukama, kolena su mi na podu, a noge, tako povijene u uzanom prostoru, na rebrima radijatora. Iz takvog položaja čovek može samo ispuzati van. 

Izvodim kerušu. Oblačna noć huči kroz ulice. 


Kasnije, donevši im doručak, ispijam par gutljaja kafe i odlazim trotinetom u školu. Točkovi šište preko glatkog asfalta, kralja opalo lišće. 


Lit. Daniel Kovač, rukopis

Viktor Serž, Rađanje naše moći

(281)


Pred zgradom, iz krošnje lipe cvrkuće velika senica. Posmatram grane krošnje i ubrzo je uočavam. Njen glas je širok i srdačan. Ulica se preobraća kroz odjek njenog oglašavanja. Kakva moć. 

(282)


Vrativši se iz optike, a nakon što sam očistio kestenje, starija ćerka, već u pidžami, stojeći pred računarom me pita: Kako da upišem onu muziku koju slušaš na ploči? 

Diktiram joj slovo po slovo, piši B - A - C - H. 

U kuhinji sam, brišem površinu stola od gareži, trunja pokore i mrvica kestena, a iz hodnika se čuje zvuk orgulja. 

(283)


28.10.2020.


Prozori su još tamni kada se budim. Očitava sa zidnog sata: dvadeset do pet. Izvodim kerušu. Iz daljine se čuje početak ptičje larme. Pridružuju se i druge ptice. Kreće sa gačanjem i kreštanjem. Soprani čekaju da se orkestar rasvira. 


U stanu. Uključujem radio i pravim proju. Iza veštačkog svetla, prozori se plave praskozorjem. 


Lit. Daniel Kovač, roman u rukopisu

(284)


U povratku iz optike, kupujem pečeno kestenje i ploču kod antikvara (Gudački kvartet Mendelsona i Bartoka). 

Dok čistim kestenje, čuje se muzika, tiho, u drugom planu, kao senka stvarima. 

(285)


29.10.2020.


Izlazim s kerušom. Još je noć i automobili na parkingu su tamna obličja. Čuje se usamljeno:


Ćić tele Ćić tele ćić

Ćić tele 

Tele tele ćić


Po dužem pogled, retke zvezde isijavaju belo i tanko. Iz džepa vadim ključ automobila. Pritiskom na dugme za otključavanje, automobilska svetla blesnu žuto, obasjavši bočni zid zgrade i okolne automobile. Iz gepeka uzimam poklon koji je D. kupila za sina. 

(286)



30.10.2020.


Kiša je padala tokom noći, a s razdanjivanjem, budući da su roletne ostale podignute, kroz okvir prozora boje su se ukazivale zasićene i teške, kao da su se izlile k’ pripadajućim objektima dvorišta zgrada i vidljivim nizovima parkiranih vozila, direktno iz tube tempere.


Pred posao izvodim kerušu. Iz breze preko puta, čuje se cvrkut kosa. Zurim s trotoara, ali pticu ne uspevam da pronađem.


Lit. 

Daniel Kovač, roman u rukopisu

Viktor Serž, Rađanje naše moći

Rasanjivanja

(287)

31.10.2020.


Oko 6:15 izlazim s kerušom i sinom u marami. Obilazimo krug, a onda odlazimo u automobil i vozimo se. Sa usb radio čitača pušta Branderburgški koncert J.S. Baha. 

Zatim, kada su se ćerke probudile, odlazim po njih i odlazimo peške u nabavku.

 Brzinsko pakovanje i odlazimo na Frušku goru kako bi smo tao ručali i šetali. D. vozi. Boje su zasićene. Usput je sin zaspao. Upućujem ih da odu i poruče, a ja ostajem sa sinom i kerušom. Iz ranca vadim knjigu i čitam pružen preko prednjih sedišta.

Nakon ručka, šetamo šumom. Devojčice su sebi zadale zadatak da pronalaze gljive, te često zastajemo. Polako se spušta magla i zalazimo u suton.

Kraj automobila pijemo čaj iz termosa. Magla se zgrušnjava do naziranja. 


Lit. 

Robert Muzil, Čovek bez osobina 

Viktor Serž, Rađanje naše moći

(288)


1.11.2020.


Pred monitorom odmakao iza ponoći. Dajem keruši polovinu antibiotičke tablete i izvodim je van. Iznad Almaške crkve, mesec je pun, beo i dalek. Sasvim nečujno, između mene i neba, tamnog koliko to odsustvo zvezda jeste, vetar struji, vršeći sve veći pritisak na možda u koru. 


Čitam Danielov tekst, s olovkom u ruci. 

(289)


Dan u pokretu, sve u svojstvu pripreme i same proslave sinovog drugog rođendana. 


Lit.

Viktor Serž, Rađanje naše moći

(290)


2.11.2020.


Razdanjuje se dok smo sin i ja budni u dnevnoj sobi. Na podu su plastične kornjače. Slažem ih jednu na drugu, a on ih ruši. Jutro se razlistava: lista slikovnice, pije sojino mleko na slamčicu, mazi kerušu…


U kadi sedimo jedan naspram drugog. Puni i prazni flaše, toliko posvećen da vokalizuje. Pročitavši jedno poglavlje knjige, odlažem je na veš mašinu. 

Lit.

Viktor Serž, Rađanje naše moći

(291)


3.11.2020.


Zaspao sam čitajući, pružen preko troseda. Stoljeća lampa je isijavala kroz noć. Svako moje buđenje je bilo svetlost, kao da izranjam napregnuvši pluća na dah. Oko pola četiri, mlađa ćerka izlazi iz dečje sobe na ivici plača, ali daleko od budnosti. Dezorjentisano korača kroz dnevnu sobu. Dozivam je, ona dolazi i leže pored mene odmah tonući u san. 

Okvir terasnih vrata obuhvata tamnilo. Ćerka spava, glave oslonjene o moju nadlakticu. Kosa joj se prosula preko mog ramena i grudi. Dlanovi su joj primaknuti licu, obrazujući svojim položajem nekakvu kupolu kroz koju struji njeno disanje. Posmatram, pramen kose se, padajući preko njenih prstiju, pomera na njen dah. Podižem knjigu i nastavljam čitanje. 

Lit. 

Radosav Pušić, Dete i voda, Priča o filozofiji stare Kine, VIII - III vek stare ere

(292)


4.11.2020.


Sitna kiša popodneva / svest postaje romor. Radim na novom tekstu. Zadovoljan sam posmatrajući zid reči. 


Nakon smene u optici, s kestenjem u rancu, trotinetom klizim preko važnog asfalta. 


Devojčice se kupaju, pa im čitam. Nakon toga, na trosedu se udubljujem u filozofiju stare Kine. 

(293)


5.11.2020.


Kiša i dalje sipi. Odvozim mlađu ćerku u vrtić. Dalje, vozeći prema poslu, slušam PanAmerican (Remapping). Pokret brisača izbistruje ulicu. Šum


Na radnom stolu optike, nakon duže pauze u crtaju izvlačim skicen-blok. Vraćam se sterilnoj liniji. Zamislim liniju i za njom povlačim olovkom u jednom pokretu.


Lit. 

Radosav Pušić, Dete i voda, Priča o filozofiji stare Kine, VIII - III vek stare ere

(294)


6.11.2020.


Sivo jutro. Zamagljenost vetrobranskih stakala se izbistruje ubrzo pošto sam uključio ventilatore i usmerio ih. Muzika je pasivna, tone pod šum i brum motora. 

Sve što vidim, daleko je. Sunce se probija, dosežući do gornjih spratova zgrada među kojima promičem. Upijam to, tumačeći ga površno kao svetlosni gest. Dogodi se, katkad, neko iskrivljenje, uoči se nepravilnost, nešto što ukazuje na krhotine stvarnosti. 

Na ulazu mi dezinfikuju ruke i mere temperaturu: 32.3 C. 

(295)


7.11.2020.


Tokom noći završavam čitanje knjige:

Radosav Pušić, Dete i voda, Priča o filozofiji stare Kine, VIII - III vek stare ere


Sin se budi oko pola šest i izlazimo van s kerušom. U povratku, u prodavnici na uglu kupujemo mineralnu vodu i kisele krastavčiće. 

Podižem ga na stolicu i dodajem mu sastojke koje sipamo u vanglu. Zabavlja ga da duva u brašno. Sipavši mineralnu vodu, prekidam mu zabavu. Smesu za proju izlivam u plitki pleh i odlazimo na kupanje. U kadi presipa vodu iz jedne čaše u drugu, a onda puni flašu. Uspevam da pročitam jedno poglavlje.

Lit.

Viktor Serž, Rađanje naše moći


Nakon optike, popodne provodimo napolju. Odlazimo do kanala. D. je napred sa ćerkama, a ja iza sa sinom. Devojčice su na rolerima, pridržavaju se o nju. Posmatram ih. Koliko može biti? Možda tridesetak metara. Pelerina, polegnuta preko ramena, mekim materijalom je uokviruje u monolitno obličje. Osećaj je dualizovan, prvostrano je baziran na nekakvoj iluminativnosti, kao da je uokviruje bleda aura, a drugobrazno je baziran na otrgnutosti. Osećanje rupe se somatizuje.

(296)


 8.11.2020.


Dan odmiče sporo, vuče se u nekakvoj neizvesnosti i iščekivanju. Magla se ne povlači, naposletku postaje unutrašnje stanje. Posvuda neodređenosti. Čekam, isuviše strpljivo da nalikuje bezvoljnosti, a kad shvatam da se ništa neće desiti ukoliko to ne učinim sam, donosim odluku i izlazim van sa decom. Već se smrkava. Kupujemo kokice. U termosu bućka čaj. 

Lit. Epiktet, fragmenti

(297)


9.11.2020.


Pre pola šest, preko pidžame sinu oblačim jaknu, kapu, vunenu rolku, obuvam ga i sa kerušom izlazimo van. 

Fotografišem ulicu, ali je na telefonu ostala opcija automatskog blica. Posmatram rezultat, obasjani talasi magle izgledaju kao aveti. Isključujem blic i fotografišem ponovo, zatim fotografišem naše senke na asfaltu. 


Dok smo završavali šetnju, prilazi nam jedna mlada i koščata mačka. Ne plaši se. Prilazi skroz do keruše. Sin se smeje i miluje je. Zagledam mačku: ima iste šare kao ona koju smo nekad imali u Subotici. 

Dok se penjemo stepeništem, čujem je kako mjauče pred vratima. Doziva nas. 


Lit. Epiktet, fragmenti

(298)


10.11.2020.


Sivi presek. Nebo se probija duboko, uklješteno među zgradama, skoro do same ulice. Daljine su maglene od dima i pare. Izbegavam semafore i gužvu, vozim preko keja. Pred mostom, stojeći pred crvenim svetlom, posmatram krošnju. Pokušavam da uočim nekakvu pticu u njoj, ali među golim granama nema ničeg. Odlazim sa tim saznanjem. Svuda su odsustva.


Lit. Epiktet, fragmenti

(299)


11.11.2020.


Sinoć sam pokušao da ukonačim raspored snimaka za novo izdanje kompilacije. Odlažem posao za večeras, jer mi i dalje pristižu okasneli snimci. 


Prepodne odlazimo automobilom na Frušku goru. Na jednom od izletišta, pored puta gde stoje drvene klupe i stolovi, parkiramo automobil i nadalje nastavljamo peške kroz šumu. Idemo do manastira Grgeteg i natrag. 


Na krpeljskoj livadi, kako je zovemo, nailazimo na pastira sa ovcama i kozama. Sina nosim u marami a kerušu vodim na povocu. Hodamo ispred D. i devojčica. Koze kreću za nama i izlaze na put. Stajem. Okrećem se. Koze staju, preprečujući put među nama. D. i devojčice se smeju, stojeći iza stada.  



Vraćamo se u stan popodne. Rano se smrkava.

(300)


12.11.2020.


Tokom noći završavam rad na kompilaciji Intimnosti 2.2.


Lit. Platon, Timaj
(301)

13.11.2020.


Oko ponoći izvodim kerušu u kratku šetnju. D. poziva taksi i odlazi noseći torbu i ranac sa svojim dulskim potrepštinama. Kako bih ostao budan i u pripravnosti, posvećujem se reviziji starog teksta, a nakon što sam prešao jednu A4 stranicu, s osećanjem da sam ispunio dnevnu normu, pišem Hronike i Nedostajanja.

(302)


14.11.2020.


Ujutro odlazim u optiku na zakazane preglede.

Po povratku u stan, odlučujemo da odemo u šetnju po Kameničkom parku. Tokom vožnje, sin je zaspao u autosedištu. D. odlazi sa devojčicama i kerušom, a ja ostajem u autu da sačekam da on odspava. Srećna okolnost je da sam poneo kafu. Čitam desetak stranica Timaja, a onda uzimam Danielov tekst. 

D. mi piše da su pronašli desetak detelina sa četiri lista i dve ili tri sa po pet listova. 

(303)


15.11.2020.


D. ponovo odlazi sa svojom dulskom torbom. Neizvesnost postaje postament prethodna tri dana. 

Sin se budi oko pola dva i čitavu noć vršlja. Ulazim u treću neprospavanu noć, tokom ove nedelje. U pozadini, jedva čujno: noćni program Radio Beograda III, klasična muzika.

Uspeva da zaspi između pet i pola sedam. Suviše sam iscrpljen da bih zaspao, a ne mogu ni čitati. 

(304)


Nakon doručka, oblačim decu, pripremam čaj u termosu, te vršim sve druge pripreme i pakovanja. Automobilom odlazimo na Frušku goru. Usput je sin zaspao. Sedimo na odmorištu. Devojčice gledaju animirani film na mobilnom telefonu i piju čaj. Pružam se preko prednjih sedišta, i pijući kafu iz termos-čaše, tonem u plitak san. Keruša mi je sklupčana na stomaku. U trenucima budnosti, čkiljim kroz trepavice: posmatram krošnje odozdo, sunčeva svetlost se paučinasto raspršuje u uglu vetrobranskih stakala. 

Kada se sin probudio, polazimo u šetnju. 

(305)


D. se vraća predveče. Neizvesnost se nastavlja. 

Dok devojčice večeraju, odlazim da operem i usisam automobil. Slušam sa telefona snimak Brandenburškog koncerta, ploče Bahove muzike koju sam pre izvesnog vremena kupio kod antikvara i iste večeri digitalizovao. Sedim u koloni među vozilima taksista, čekajući da se uprazni kabina sa prskalicom. Posmatram prelamanja svetlosti preko vlažnih površina, kroz zamaglenje vetrobranskih stakala, kroz paru i raspršenje vode. Subjektivan osećaj: kao da je 2 sata iza ponoći, gledam da digitalni sat na komandnoj tabli 18:09h.

(306)


16.11.2020.


Prozračnost kao stanje. Jesam dok vozim izjutra. Popodnevna vožnja se prelistava kao prazne stranice. Nužno je koristiti sopstvenu mehaniku i približiti se tlu. Jesam dok se krećem. Nutrinstvo popušta pred fizikom. Jesam, klizeći kroz neosvetljeno ili među refleksijama. 

(307)


17.11.2020.


Izašavši iz zgrade, na putu prema automobilu, čujem cvrkut senica. Pre nekoliko dana sam video čitavo jato u krošnji. Ispijam gutljaj kafe, odlazeći prema parkingu. Nutranstvo je pastelno žuto, prozračno, te kroz njega isijava. Svetlost je tuđa. Vozim prema poslu. Šum grejanja i romor kiše na staklima: tišina.


Lit. 

Platon, Timaj

Privodim kraju i čitanje Danielovog rukopisa. U povratku, s kestenjem u rancu, odlazim u biblioteku. Platona za Ezru Paunda. Treba mi promena.

(308)


18.11.2020.


Farmerke / trosed / knjiga na podu / uključen radio. Kroz rasan čujem mađarsku muziku. Izbijam u svesno, potpuno dezorjentisan. Prva misao mi je da sam negde drugde (Subotica?) i da sam neko drugi (mlađi ja?).

Ustajem i pokrivam ćerke. Isključivši svetlo pored fotelje, vraćam na trosed i nastavljam da slušam radio. Kada se završila emisija u kojoj su puštali mađarsku muziku, isključujem radio. (5 sati ujutro?).

Čitam, zatim pišem oko sat i po.


Lit.

Robert Muzil, Čovek bez osobina

(309)


19.11.2020.


Budim se u stanju nekakve nove stvarnosti, poput sna u kome je okruženje istovetno uobičajenom pa spavač ne primećuje odsustvo realiteta. U tom novom, jedina izmena se ogleda u osvešćivanju daljine među subjektima. Iako nemam mogućnost kontrole njenog ispoljavanja, jasno osećam da je izvorište daljine u meni. 

Jedni drugima smo paralelnosti. 

Vozim na posao. Usmeravam ventilatore prema vetrobranskih staklima. Maglenost se polako povlači ka gore. Prema istoku, površina stakla blesne u neviđene. 

(310)


20.11.2020.


Da li si je vodio van, pita me D. u pola noći. Ustajem sa troseda, već u farmerkama i majici, i još omamljen od sna petljam sa rukavom džempera, isprva ga pogrešno izvrćući. Izlazimo van. 

Napolju, posmatram opalo lišće kestenova, list preko lista, preko lista, dok u mnoštvu ne prekriju tlo, tako vlažni formirajući kompozitan pokrivač. Da li je misao o višeslojnosti tu začeta? Ima li smisla govoriti o višeslojnosti egzistencije ili su u pitanju samo njena različita ispoljavanja? Mislim tu, pre svega, na novu stvarnost pomenutu u prethodnom unosu.

Po početku vanrednog stanja sam bio u ličnoj krizi. Osećao sam da je čitav moj dotadašnji rad naprasno transformisan u bezvređe. Sada ne mislim tako, iako smatram da je transformacija društvenog neumitna i nereverzibilna. Stvaralačka kriza koju sam tada osećao je pre svega bila izazvana osećanjem nestabilnosti ili sveopšte nesigurnosti. Tokom narednih meseci, čitajući naše nadrealiste i druge pisce međuratnog perioda, uočavam paralelu: društvena kriza - sabijanje napona - ekspanzija stvaralaštva.

U povratku iz šetnje, kao kakav insekt, u svesti mi zuji podsetnička misao: Pomeni Marsel Sovažo, Komentar. Sada, dok pišem, osim oštrih rezova koje čini prema ljubavniku, zbog blizine svoje smrti, ne vidim drugih razloga za njeno pominjanje u ovom kontekstu. 

Nema još ni pet sati. Idem pristaviti vodu za kafu.

(311)


21.11.2020.


Posle ručka, s decom i kerušom se odvozim do Dunavske ulice. Kupujemo kokice, pa onda automobilom odlazimo na Novo naselje. Već se smrklo. Parkiram pred školom i odlazimo u šetnju. 

Obilazimo krug oko bloka. Ulice su široke i puste. Ulična rasveta žutom svetlošću obasjava opalo lišće platana. Zbog vetra, devojčicama je hladno, te ubrzavamo korak prema automobilu. 

U povratku, stajemo na samouslužnoj autopraonici. Deca su u automobilu. Ostavio sam puštenu muziku. Usmeravam mlaznicu prema vetrobranskim staklima… 

(312)


22.11.2020.


Sin ustaje rano, pa ga oblačim i izvodimo kerušu. Magla je gusta, pa pomišljam da bi to moglo izmeniti planove oko odlaska na Frušku goru, ali dok su se devojčice razbudile i obukle, magla je počela da se razilazi. 

Vozimo do jednog odmorišta, gde pijemo čaj i doručkujemo u autu, budući da je sin zaspao. Izlazim sa devojčicama i kerušom. Pričam im izmišljenu priču o čarobnjaku koji je živeo u toj šumi pre sto trideset godina, te kako zbog njegove magije tu niče magično cveće. Tražimo ga. Nalazimo par belih cvetića, dva cveta deteline i jedan busen maslačaka. 

Kada se sin probudio, svi zajedno odlazimo u šetnju.

(313)


23.11.2020.


Na radnom stolu je otvorena knjiga pesama Ezre Paunda. Koliko uopšte mogu jasno u svesti ozvoniti stihovi, dok se brusni kamen ne zaustavlja? 


Moji Kanti su buka prostora. Suočen antikom osećam se potpuno, ne toliko formulabilno da bude istisnuće, koliko stranost. 


Nalaziš me rasutog u fragmentima, u jednom intervjuu kaže Ezra poraženo. Nikada nisam bio u takvoj celovitosti. 

(314)


24.11.2020.


Nalaziš me rasutog je ono što mogu da razumem, ali stvarnost je drugačija, rasuti smo, a iz tih ličnih unesrećenosti, niko nikog ne traži. 

Ujutro, vozim prema poslu. Iz dimnjaka toplane, dim se spušta ka tlu, povijajući gust pramen iza objekta i niže prema novoizgrađenim parkingu. Naspram oblaka, jedva je vidljiv, ukroćen, oborene glave. Eto, to smo. 

(315)


25.11.2020.


Vozim prema poslu. Zaustavljanje na semaforu koristim da iz ranca izvadim USB sa muzikom. 

Unutrašnjost automobila ispunjava snimak s ploče: 


Johann Sebastian Bach

Brandenburg Concertos

Liszt Ferenc

Strana D


Vozim, dalje, uz Dunav, pa kroz ulicu Maksima Gorkog. Bahova muzika čini da se svest nasuče na nekakav greben, te je tako izdvoji iz mora sopstva. 

(316)


26.11.2020.


Neprespavana noć, noć pisanja i revidiranja starog teksta. Kad su mi oči umorene zurenjem u monitor, odlazim da operem kosu. 


Svest je tanka, tuđa.


U optici, pozadinski zvuk: Steve Roach, LiveStream 09 26 2020 The Desert Eternal

(317)


27.11.2020.


Pisanje sam završio, duboko zašavši iza ponoći. Na mobilnom telefonu vidim obaveštenje o aktivnosti Labud. KUP-a, postavljen je novi audio rad Igora Čubrilovića, pod imenom Tone Singer Orange Robot Made Me Do It Vol. 8.



Usmeravam stojeće svetlo, puštam muziku i čitam. 


Ujutro, ponovo puštam isti audio rad Tone Stiger-a. Asfalt je vlažan i taman, svetla se razlivaju. Ulična svetla su i dalje uključena, pa se čini da je ranije nego što pokazuje digitalni sat na komandnoj tabli. 

(318)


U 20h, na YouTube stranici Akademije umetnosti u Novom Sadu, premijerno je prikazan dokumentarni film Novosadska scena improvizovane muzike. Realizovali su ga članovi Katedre za mizikologiju i etnomuzikologiju Departmana muzičke umetnosti i Katedre za AV medije Departmana dramskih umetnosti Akademije umetnosti u Novom Sadu. 





Paradoksalno je što je dokumentarni film o novosadskoj sceni improvizovane muzike dobio veću finansijsku podršku nego Improstor za 10 godina rada, a bitno je reći i da sredstva izdvojena za realizaciju samog filma spadaju  pre u rang džeparca nego ozbiljnih realizatorskih sredstava, iz čega proističe da nam nadležne institucije sugerišu da, iako nemaju sluha za naš rad, ipak žele da se kako-tako tegliramo poput zimnice. Da se to moglo uraditi s kesicom vinobrana, ne bi ni film potpomogli. 


A sad, pričajmo o aleotorici… 

(319)


28.11.2020.


Ni kiša ni magla/nedefinisano osipanje/nad tamnim asfaltom, vetar. Izlazim sa decom po kokice i pečeno kestenje. 


Uveče sa Milanom obavljam testiranje dometa. Tek jedan blok. Pokušavamo izaći bolje rešenje. 


Uveče, uzimam knjigu i uključujem radio. Na programu je radio drama. Spuštam knjigu na rukohvat troseda i prebacujem ruku preko očiju. 

(320)


29.11.2020.


D. pohađa online seminar. Pripremam čaj u termosu, pakujem voće i pakovanje integralnih pločica. Sa decom i kerušom, odvozim se na Frušku goru. Nakon isključenja sa glavnog puta, vozim sporije, kako bih dao sinu priliku da zaspe. Budući da nije zaspao, prvo izlazimo na parkingu Norceva i pijemo čaj iz termosa. Led se uhvatio po granama, lišću i travi. Nakon pijenja čaja i trčanja po travi koja krcka, vozimo se na naše uobičajeno stajalište. Šetamo prvo u jednom pa u drugom pravcu neudaljavajući se previše od automobila.


Odraz unutranstva


Kerušu puštam sa povoca i ona trči kao nekada, začikavajući i pozivajući na igru. Prihvatam njene pozive i činim trzajeve, kao da ću je uhvatiti, a na njih pomahnitalo trči između mene i dece. Deca se smeju posmatrajući je.

(321)


30.11.2020.


Srastanje ne podrazumeva poistovećivanje, niti prihvatanje. 


Šetnja u četiri epizode:

ep.1. Izvodim kerušu van. Činimo kratak krug oko bloka, zastajući naposletku pred prodavnicom, gde je vezujem o stub ulične rasvete, i ubrzo izlazim sa kupljenim potrepštinama. Nebo je sivo, bescvrkutno. Vozila prolaze uz vidljiv trag dima. 


ep.2. Pratim stariju ćerku na putu do škole. Nakon što je ušla, odlazim sa druge strane, prema ulici, ne bih li je video na prozoru i mahnuo joj. Čekam par minuta. Ne pojavljuje se. Odlazim.


ep.3. Sa D, sinom, mlađom ćerkom i kerušom, odlazim u šetnju. Bezuspešno pokušavam pronaći elektro radnju. Odlazimo do DM-a po tečni sapun i par drugih potrepština i vraćamo se prema stanu. Na uglu Almaške i ulice Save Vukovića, potkresuju grane već prepolućenom stablu stare lipe. 

D. kaže mlađoj ćerci: Ne brini. Nići će joj nove grane na proleće i olistaće.


ep.4. Trotinetom odlazim na posao. Prolazim pored pomenute lipe. Motornom testerom usitnjavaju oboreno stablo. Na mestu drveta je ostao samo panj. 

Spuštajući se niže ulicom Save Vukovića, primećujem: zraci sunca razliveni preko fasada.

(322)


Nabavljam materijal u dogovoru sa Milanom. Dok sam u optici, on sprovodi novi test. Preslušavam novi album Rastka Lazića Tones And Drones. Zbog osvetljenosti optike, iza stakla izloga, ulica je tamno neviđenje. Svetla lokala, s druge strane, isključuju se ranije. Onda ne ostaje ništa. Iznenadi, zatim, treperavo plavo svetlo. Prilazim staklu i vidim: saobraćajna policija i vozilo parking servisa. Odnose nepropisno parkirana vozila.



Milan mi javlja da postižemo kvalitetniji signal, ali na tome se uspeh završava. Vraćam se u stan, s kestenjem u rancu, i srećemo se, bez dogovora, u jednom od pasaža Dunavske ulice. Nove ideje, nova razmišljanja i novi pristupi rešavanju.
(323)

1.12.2020.


Budim se na donjem ležaju u dečjoj sobi. Zaspao sam u farmerkama, što postaje konstanta. Ne zaspivam, već se gasim. Pronalazim na podu knjigu iz biblioteke koju sam čitao starijoj ćerci pred spavanje. Uključena su dva svetla, svetlo na prozoru i lampa mobilnog telefona. Oči me peku pa isključujem oba. Zatim pregledam mejlove.

Izvodim kerušu van. Magla. Automobili su beli od mraza. Pun mesec se razlio u širok halo.

Vraćam se pisanju.

Slušam novi album Manje Ristić Starfish & the sonic tonalities.


(324)

Otac mi popodne javlja da je teča preminuo u bolnici. 


Vraćam se u stan, s kestenjem u rancu.

Čitam starijoj ćerci pred spavanje, gde se naposletku i gasim.

(325)


2.12.2020.


Utrnutost - stanje. 

(326)


3.12.2020.


Budna noć: izvodim kerušu, po povratku pišem. Uspevam čitati pre nego što se sin probudi. 


Otprativši stariju ćerku u školu, mlađa ćerka, sin, keruša i ja odlazimo u šetnju do biblioteke da vratim knjige. Nemogućnost da uđem u fond, matira me u otkrivanju. 


Popodne iščitavam mere koje je Vlada Republike Srbije usvojila. Puno je neodređenosti i proizvoljnosti, te se za optiku mogu tumačiti na različite načine. Ispisujem Odluku o radnom vremenu, u kojoj ograničavam rad do 17 h.


Na trotinetu se, s kestenjem u rancu, probijam kroz jak vetar.

(327)


4.12.2020.


Vetrovita noć. Zvončići hvatača snova s jedne od bočnih terasa neprestano zvone. Roletne se ugibaju i ispravljaju, pucajući unutar šina vođica. Fijuče kroz krošnju dvorišnog drveta. Izvodim kerušu.

(328)


5.12.2020.


Ujutro, pripremam čaj u termosu. Odvozim decu i kerušu u Kamenički park. Usput zastajem kod pekare da kupim doručak. 

Sa glavne staze se, među golim granama i stablima, vidi Dunav. Na račvanju, polazimo levom stazom. Dodajem projice, spuštam papir ili opominjem kerušu da ne vreba. Kod jezerceta, sipam im čaj i razblažujem ga vodom, kako bi ga mogli piti bez čekanja da se ohladi. Na jezeru je jato pataka. 

Napravivši pun krug, izbijamo na čistinu. Vetrovito je. Odlazimo do automobila i iz gepeka uzimam zmajeve. Vraćamo se na čistinu i puštamo ih. Zbog promenjivosti vetra se čas uspinju, pa survavaju. 

(329)


Teča je sahranjen na Novom bežanijskom groblju. 

(330)


Predveče, sin, keruša i ja šetamo do grada. Kupujemo kokice i vraćamo se natrag. Zbog jakog vetra, sin se krije u marami. Čim zađemo u manje ulice, nigde nikog. 

(331)


6.12.2020.


Sin i ja / svi još spavaju / čaj od zove i fudži jabuke. 

(332)


Puštamo zmajeve u Kameničkom parku, pa popodne odlazimo na Popovicu u posetu prijateljima. Čitav dan na vazduhu. Vozeći prema stanu, biram put prema petrovaradinskoj tvrđavi. Novi Sad su raštrkana svetla. Vozim, slušajući s telefona pušten album  Pier & Loft Hiroši Jošimure. 


Lit. 

Robert Muzil, Čovek bez osobina 

Viktor Serž, Rađanje naše moći 

(333)


7.12.2020.


Sabijam se, u meni je prostor. 


Nakon optike, sa sinom u marami i kerušom na povocu, odlazim u šetnju. Mračno je. Vetar je jak i hladan, pa sin pribija lice uz mene i drži ruke pod mojim šalom. 

(334)


8.12.2020.


Dan (koji je) hodanje. 

Tokom prepodnevne šetnje, sa sinom i kerušom, obavljam posao u banci, pa ostatak vremena besciljašimo obilaznim putem prema stanu. Kupujem mu kokoce koje prosipa golubovima. Svuda oko njega su ptice. Nešto kasnije stajemo kod cvrkutavog žbuma u dvorištu Zmaj Jovine Gimnazije. Pridržavam ga dok stoji na ogradi i gleda vrapce. Buni se kada odlazimo. 


Nakon optike, izvodim decu i kerušu. Besciljašimo Podbarom, u jednom trenutku hvatajući smer Lađarske ulice. 


Lit.

Robert Muzil, Čovek bez osobina 

(335)


9.12.2020.


Noćna smena pisanja. Mlađa ćerka spava u dnevnoj sobi. Okrećući se, legla je na pokrivač. Pokrivam je košuljom. 


Sunčana dijagonala istoka


Dan srastanja. Uspevam da isplivam na površinu obaveza, što za rezultat ima da ponovo osećam kako stvari držim pod kontrolom.


Lit.

Viktor Serž, Rađanje naše moći 

(336)


10.12.2020.


Druga noć. Ovonedeljne školske obaveze primičem kraju pre cvrkuta praskozorja: masovno i široko graktanje.


Nakon doručka, izvodim mlađu ćerku, sina i kerušu u šetnju. 


U odnosu na spoljašnje prostore, osećam udaljenost. (Zaključujem, dnevna) Svetlost ih otuđuje. Osećaj popušta sumrakom. Hodamo kroz neviđenje.

(337)


11.12.2020.


Ustajem kroz mrak i prilazim računaru. Radim na novom tekstu. 


Puštam muziku sa telefona. Slučajno nailazim na album Bioçic Music: Aqua (1993) Tošijae Sukegave (Toshiya Sukegawa).



Mlađa ćerka se budi na trosedu. Traži toplo mleko. Isključujem računar. Grejem mleko u plitkom lončiću i ležem pored nje. Pije par gutljaja i vraća se snu. Ne uključujem nikakvo svetlo. Ostavljam muziku.

(338)


Daniel mi je poslao tekst njegovog priručnika. Štampam ga tokom prepodnevne šetnje. Na radnom stolu u optici, između pregleda, operativnih zahvata obeležavanja i centriranja sočiva, brušenja i ugradnji, iščitavam pasus po pasus, s olovkom u ruci.

(339)


12.12.2020.


(O otuđenim prostorima)

Viktor Serž u romanu Rađanje naše moći odvaja grad na naš i njihov sledećim rečima: Njihov (na drugom mestu, umesto njihov piše i drugi) grad je jači.


Tu i tamo, preko crne mase kamenja, piše Serž, podvlačeći masiv trakama mesečine. Svi zvuci iz kuće plutaju kroz mesečinu oko nas i čine nas laganim i providnim, postavlja subjekt sveden na zvučno rezonovanje povrh masiva (pod bregom kuće izgledaju kao plave i crne kocke). Dakle, postoji nekakav život izvan geometrije, život nezauzdan u funkciju mehanizma. Uzdiže se nad materijom ravnih nota i običnih drvenih stolova, pretpostavljajući neminovnost lavine miliona, kada više ne bude moguć povratak na staro, odnosno kada svi mostovi budu spaljeni. Serž piše kroz reči Daria: Naš posao je da poguramo taj prvi veliki kamen


Taj drugi, odnosno njihov grad se nametnuo kao neprikosnoveni apsolut življenja. Ipak, kako sam napisao (10.12.2020. 337): osećaj popušta sumrakom, potiskujući život (prvog ili našeg) izvan pozicije nevidljivosti u neposmatran prostor.

(340)


13.12.2020.


Postoji i mogućnost da se pogurani kamen, kotrljanjem preko mnoštva, razdrobi i svede na beznačajne čestice, postajući sopstvenim potiranjem prilog mnoštvu. Ovakav ishod deluje obeshrabrujuće. 

Kada dođe do promene, ona će krenuti iznutra. Spolja neprimetna, sazrevaće do momenta prsnuća unutar konstrukcije, te će tim sićušnim razaranjem jednog dela, narušiti statiku celine.

(341)


14.12.2020.


Odvozim, ujutro, automobil u servis. 


U optiku, tokom popodneva, stižu tri knjige Dušana Matića (Kocka je bačena, Andre Breton iskosa i Prošlost dugo traje), koje sam poručio preko interneta. U jednoj od njih je potpisana Matićeva posveta, datirana na 20. decembar 1957. godine. 


Na radnom stolu, otvoren Danielov rukopis. Od posla, jedva stižem da bacim oko. 

(342)


15.12.2020.


Uveče, nakon mesec i po pauze, ponovo imam probu sa Vladom i Humanom. Human je došao sa temom. Iz par pokušaja, pronalazimo prihvatljivo rešenje i snimamo U mislima


(343)

16.12.2020.


Radna noć. Do pola četiri uspevam završiti ovonedeljne školske obaveze. Ostatak noći pišem i radim na starom tekstu.


Pred zatvaranje optike, po mene dolaze D. i deca. Kupujemo pečeno kestenje i šetamo prema stanu. U povratku, odlazim do auto servisa po automobil. 


Saznajem da se baba razbolela. 

(344)


17.12.2020.


Prepodne, sa mlađom ćerkom i sinom se odvozim na kratko do škole. 


Na radnom stolu, Danielov rukopis. Uz posao, iščitavam pasus po pasus, držeći olovku među prstima.

(345)


18.12.2020.


Intertekstualna noć.


Popodne, dok sam u optici, čuo sam se telefonom sa Danielom. Svira mi svoju novu pesmu. Uzimam instrument i tražim mu da je ponovi. Stavljam telefon na spikerfon i uključujem snimanje.

(346)


19.12.2020.


Iz automobila, breze


Dušan Matić u piše (Proplanak i um):

Stvar nije u razrešenju; sva stvar je u trajanju. 


Stvari se mahom razrešuju slučajno, iznenada i neplanirano.


Dalje piše:

S nekom zastrašujućom jasnoćom, privlači ga i zapljuskuje samo ritam nečega što je postojanije iza svega toga, ritam nekog golog, sirovog i surovog postojanja. Trajanja. Trajanja koje je jedino strašno. Trajanja u kome se ne razlikuje ono što traje od onoga u čemu traje, ali prema čemu, računajući i brojeći, traje. Postojanje koje ne zna da razlikuje gde to postoji, kako postoji, radi čega postoji. Postojanje i trajanje kao neko cvetanje koje i samo cveta, neko truljenje koje i samo truli, neko cvetanje koje je i venjenje i truljenje istovremeno.


Iščitavam još jednom, pa uočavam da sam prepisao samo jasan deo teksta, a ono poetsko i, po svoj prilici, esencijalno, što Matić piše u nastavku, sam ispustio. Oči vide opiljke.


Golubovi na počinku

Lit.
Dušan Matić, Proplanak i um
(347)

20.12.2020.


Automobil parkiram u ulici Nikole Tesle, pa sa decom i kerušom šetam Futoškim parkom. Sipam im očišćeni suncokret u dlanove, pa ih gledam kako otrčavaju. Odlazimo u prednji deo parka, gde se penju na krivo stablo. 

Lišće se razmekšalo od vlage. Sin vuče nogama kroz njega kako bi šuštalo. 

(348)


21.12.2020.


Noć. Svetlost ekrana mi peče oči, pa ih zatvaram. Svakim otvaranjem očiju primećujem skokove u vremenu. 


U novom tekstu postoji nekonzistentnost lica, gde se iz prvog preskače u treće i obratno. Ona,  u drugom licu ne zna da se menjam - okoštavajući, iz sebi bliskog  u strano.

(349)


22.12.2020.


Jutro je tiho i mehanizam sekundare zidnog sata biva ukucavanje drvenog koca tromim čekićem. Postoje još dva zvuka. Jedan je refleksija kucanja s naspramnih i bočnih zidova, a drugi zvuk, dalek i izobličen u nit, sumiran kroz zidove od brundanja frižidera i veš mašina koje centrifugiraju iz drugih stanova. 

Zapad neba se ružičasti u bledom pojasu odraza, a vrh krošnje, očerupan skelet, u kontrastu tog neba, tamna je ogrebotina (oljuštena boja) ili pukotina. 

Bebi plavo i bebi roze. Iz stana iznad, čuje se plač. 

(350)


23.12.2020.


Tokom noći, privodim kraju rad na starom tekstu. Osećam kao da je iza mene srušen nekakav zid, te se sada, namesto njega, otvorio novi prostor.

(351)


24.12.2020.


Sutra - početak sveta. Zaborav kao konačna istina.

Piše D. Matić (Lako je Paskalu)


Prići, započeti, dati nekakvu naznaku. Nadanje je zaludno, jer se ćutanje tumači po potrebi. 


Lit. 

Dušan Matić, Proplanak i um

(352)


25.12.2020.


Budi me hladnoća otvorenog prozora. Sa simsa pucketaju kapi. Zatvaram prozor i izlazim iz sobice. Pre slanja, još jednom prelazim čitav tekst. Svetlost monitora se razliva u oku. Nakon umivanja, maglenost opstaje, iako u znatno manjoj meri, u desnom oku. Udaljavam se od računara.


Kišobransko jutro. Deci kupujem doručak i šetamo. Vatrogasci su izvezli kamione ispred garaža, pa ih četkaju i peru. Mlađa ćerka gleda u njih s tolikom pažnjom da ne primećuje neravninu na trotoaru. Sapliće se i pada udarivši dlanove i koleno. Umirujem je. Započinjem s njima igru gusara. Ostavljamo vatrogasce da brišu palube crveno žutih brodova u svom moru.

(353)


26.12.2020.


Grgoljanje vode u slivniku utihnjuje. Izvodim kerušu.


Svetla i refleksije
(354)

27.12.2020.


Osluškujem jedva čujan cvrkut, posmatrajući poreze na spuštenim roletnama. Pomišljam da ga nazirem samo zato što ga želim čuti. Bio bi to tada nekakav unutrašnji odjek, kao kad mi se učini da zvoni telefon, ali pogledom na ekran shvatam da je privid. Uokvirujem eho svetlosti oko jednog od otvora, pa slušam kroz nju - nikakav zvuk. 

(355)


28.12.2020.


Lit. 

Dušan Matić, Proplanak i um 


Čitam Matićeve utiske sa sastanka Zajednice evropskih pisaca (1963), zatim njegov tekst o Bretonu i govor na otvaranju izložbe Miroslava Krleže na scenama Jugoslovenskih pozorišta u Novom Sadu. 


Nalazim da postoji nešto paradoksalno u Matićevim stavovima. …literatura nije samo igra pojmova, koncepcija i teorija, već specifičan, isključiv izraz raznolikosti ljudske senzibilnosti koji može da se iskaže upravo literarnom, poetskom reči. (133. str)

Literatura, naravno, predstavlja kako izraz raznolikosti ljudske senzibilnosti, kako je imenuje Matić, ali ne s prefiksom isključivosti, jer ona, takođe, obuhvata i ono, što u svom duhu, Matić svodi na igru, stavljajući genezu, iznošenje ili potiranje pojmova, koncepcija i teorija, u jedan, ne samo pozadinski, već i duboko neravnopravan položaj. PKT ne nastaju iz igre, već su odgovor na krizu romana. Najviši dometi naše literature su pre bili esejistički, memoarski, dnevnički i polemički, nego romaneskni. 


Uopšte, čini mi se, kad se govori o literaturi, a o romanu naročito, bolje bi svakako bilo imati ton nekoga koji priča svoja putovanja u daleke, nepoznate zemlje, čak i ton lovca koji priča o svojim fabuloznim lovovima, možda ton nekoga koji je uzimao droge, uglavnom, ton čoveka koji ispoveda neku svoju veliku strast, pa čak bolji bi bio i ton degustatora vina ili pasioniranog igrača šaha. (138. str)

Prilozi sa literarnih putovanja, ili tekstovi literturizma, služe jedino u svrsi promocije, ili kao smrdljuckavi tekstovi na stražnjoj strani korica, uostalom tamo gde im je i mesto. Izmeniti ton kritike i polemike, te ih svesti na površnost, ujedno znači i zakucati im eksere u kovčeg. Nužno je, svakako, izmeniti ton, izvući ga iz akademski kodiranog, kako bi se, u širem polju, suočili sa prošlošću i izvršili revalorizaciju našeg kulturnog nasleđa. Ovaj proces, ne sme biti jednokratan i konačan. Potrebno je iznova trebiti dogmatizam kao vaši. 


Roman nije u krizi jer mu nedostaju okviri, već je upravo u krizi zbog rigidnosti tih okvira. 


Naposletku, nakon što ga je razjezičio zamenom sa turoperatorskim krkljanjem zvučnika autobusa, Matić doziva borhesovskog čitaoca, onog koji ne čita s olovkom u ruci, koji je retka ptica, još mračniji i čudniji od dobrog autora, da sada, tako razoružan i pomirljiv, okonča našu neprekidni volju da sudimo, da teoretišemo, da bez prestanka postavljamo neke granice i neke klasifikacije, razblažio, i vratio nas bliže romansijerskoj materiji što nas prevazilazi i zapljuskuje sa svih strana, i što nas kao neka, moćna, silna reka, puna brzaka i matica, čas zanosi, čas primorava da se, spasavajući se, dočepamo obale. (140. str) 

(356)


Nakon što sam čitao ćerkama, uzimam Muzilovog Čoveka bez osobina.

(357)


29.12.2020.


Tokom noći besni nevreme. Huči kroz hodnik zgrade, zapljuskuje prozore i lupa roletnama unutar šina vođica. 

(358)


Jutro, bistro plavetno. Kroz staklo terasnih vrata vidim obasjanu krošnju i sunčevu svetlost raspršenu o površine zidova naspramnih zgrada.

(359)


30.12.2020.


Osetan je pritisak poslednjih dana u godini. Sve je više zahteva za hitnošću. Tenzija stvara privid nekakve trke s vremenom. Pokušavam plivati iznad, preko svega. Na stolu optike je otvorena knjiga Dušana Matića Proplanak i um. Radeći izveštaj, pred zatvaranje, pijem poslednje gutljaje hladne kafe. Sliva se u mene kao sidrište. 

Kupujem kestenje na uglu i odlazim do autoservisa po automobil.

(360)


31.12.2020.


Završavam sa pisanjem za ovu noć. Uskoro će četiri sata. Isključujem računar. Kad sve utihne, čujem žubor kišnice u cevima odvoda. 

(361)


1.1.2021.


Devojčice dočekuju ponoć. Posmatraju, s trpezarijskog prozora, vatromet nad naspramnom zgradom. Vatrometi se nadovezuju jedni za drugima, jedni kroz druge. Nakon toga puštaju muziku na računaru i plešu svoje plesove, šeprtljaste i nespretne jedna prema drugoj od umora, ali ipak istrajavajući zbog radosti tog trijumfa osvajanja do tada nedostižnog doba. Nakon što obuku pidžame, odmah tonu u san, ne dočekavši da im čitam.

(362)


2.1.2021.


D. Matić, Proplanak i um (208. str) 

Kultura nije nikakav granitni blok, nikakva kamena tablica ispisana na nekom transcedentalnom nebu, niti je na tom nebu ispisana njegova apriorna i konačna slika, niti je ispisana u kakvoj ovozemaljskoj slikovnici, iz koje čovek ima samo da je prepiše i preslika. Na svojoj koži, svojim rukama, svojim mozgom, svojim darom, pa čak, na žalost, i svojom osrednošću čovek ima da gradi svoju čovečnost, da je koriguje, da je menja, da je preobražaja, a samim tim i svoju sliku i svoje čovečansko obličje. 


Čitajući citirani odeljak, nalik ogledalu usmerenom direktno u manu, opeklo me je pominjanje osrednjosti. 

(363)


3.1.2021.


Sin se budi rano. Mrak pritiska obraz o staklo trpezarijskog prozora. Prethodnog dana je zaspao pre večere, pa mu nudim sinoćne pogačice s kikirikijem. Sedim pored njega i pijem kafu.

Nakon toga ga oblačim i izlazimo sa kerušom u dužu šetnju. 


Kao i prethodnog dana, spremam čaj u termosu i voće. D. pravi sendviče. Odvozimo se do Kameničkog parka. 

(364)


4.1.2021.


Neke reči su toliko otrovne, da je i ćutanje njih otrovna tišina.


Uveče odlazim na probu sa Vladom i Humanom. Nosim ukulele i temu koju prosviravam poslednjih nedelja. Snimamo Izvedravanja. 

(365)


5.1.2021.


Ujutro, sin i ja odlazimo u nabavku. Čekamo, pred vratima prodavnice, da otključaju. Oko nas, fasade su modre, i sa svih strana zuje dostavna vozila.

(366)


6.1.2021.


Budim mlađu ćerku i sina. Oblačim ih i odvozimo se prema Sremskim Karlovcima da pokupio Igora. Još na mostu, po vetrobranskim staklima počinju da se ocrtavaju kapi kiše. Brum motora i šum grejanja ogrću zvuke klasične gitare s cd-a koji smo poneli. 

Dešava se iznenada, kiša stane. Događaju se razrešenja i nekakva nevidljiva težina se otiskuje s ramena. Iznenadno osećanje lakoće. 

(367)


Popodne zvoni kao raštimane žice. Mnogo toga se čini da nije u redu. Odakle početi kako bi se postigla harmonija i šta uzeti kao referentni ton?

(368)


7.1.2021.



Pre podne, postavljam snimak Izvedravanja na bendkemp stranicu Kafeuponoć. 

Posmatrajući jučerašnji unos: najbrži način da se prekine disonantnost je da se prekriju žice. Dan postaje upravo to. Da bi se uspostavila harmonija, mora početi da se gradi od tišine.
(369)

8.1.2021.


Dan tišine. 

Čitam intervjue D. Matića, sadržane u knjizi Proplanak i um. 


Pred zatvaranje, u optiku svraćaju Jelena i Stevan. J. pominje da bih trebao poslati odlomak mog romana da ga S. objavi na portalu koji uređuje. Uočavam kratak gest zbunjenosti na njegovom licu, ali on prihvata njen predlog i igra ga do kraja. 

(370)


9.1.2021.


Iz tišine, svaki ton je nasilje. Pristanak na to inicijalno nasilje prestavlja preduslov harmoniji. Hladan sam i dalek. Nisu samo među nama, već smo i sami - zidovi. 

(371)


10.1.2021.


Budi me ton kojim mašina za sušenje veša obaveštava završetak procesa. Mimoišli smo se za oko sat i po.

Izvodim kerušu. Osim bruma spoljnih frižidera za piće, prodavnice na uglu, nema drugih zvukova. 


Prepodne s decom i kerušom odlazim u Kamenički park. Provejavaju sitne pahulje i sneg se zadržava na opalim granama i panjevima. 


Ne prestaje da pada čitavog dana.

(372)


11.1.2021.


Ptice su se svele na senke, drhtave kao srča stakla na promrzlom asfaltu. Isprva sam verovao da je lično, ali bilo je potrebno vreme da progutam svaku koščicu grana i čitavu zastavu sivog neba, te shvatim da ujeda obezličenost, promašivanje čitavog bića, jer je drugo i strano, samim tim i tuđe.

(373)


12.1.2021.


Kora sam i sebikora, kao dvostrano odelo grubo s obe strane. Izvrnut rukav je potvrda razodevenosti. Iza neviđenja, para se povlači. Gledaju se oči i odraz, banalna ogoljenost i staklo. Svesti se na sopstvenu senku, nijedna ptica iz mene da gukne.

(374)


Uveče, čitam ćerkama. Nakon čitanja, dok se u mraku čula muzika s telefona, sin je došao i sklupčao se pored mene. Pošto je zaspao, prenosim ga u spavaću sobu i odlazim na probu sa Humanom, Vladom i Igorom.

(375)


13.1.2021.


Tokom noći, starija ćerka se budi i zove me. Pitam je o snu, a ona mi kaže:

Sanjala sam sve isto kao napolju, samo je sneg bio tvrđi!


Lit. N. V. rukopis

(376)


Primiče se sasvim polako, a onda, kada izgleda da je potaklo na zalečenje, prasne iznutra nekakvim iznenadnim otrovima, pa otkine, razjedini i progna u još dublju zatvorenost. Nakon cepanja, sve što se kreće čini to iz sopstvene nakaradnosti, utrnuto, kao da pokreće tuđe telo.

(377)


14.1.2021.


Ustajem pred svitanje. Pišem uz kafu, i kada je popijem, odlazim da čitam.


Iz romana Rađanje naše moći, Viktora Serža (poglavlje Razmišljanje pod bombama):

„Ukratko”, kaže Bru, „Nemoguće je živeti. Povlačim se u svoj kutak i čitam. U svakom slučaju pokušavam da živim pomalo, ali neprimećen, kako bi mi se oprostilo za to. Šta da se učini? Ono nemoguće?”

(378)


15.1.2021.


Otrovne reči su lepljivije. Kotrljam ih preko jezika, iza zatvorenih usta. Kotrljanjem narastaju kao grudve snega, prljave od skrivenog blata, s štrčećim vlatima trava. Napolju je sneg skoro u potpunosti okopneo, preostajući uglavnom na krovovima i mestima gde je bio zgomilan. Da li se taj mraz interiorizovao u stanje duha? 

Čudno je, iz nekog nepoznatog razloga i ono što vidim postaje odsustvujuće. Jutros sam, šetajući s decom i kerušom, na Dunavu video par pataka i galebova, kad smo se spustili kroz Dunavski park, iza biste Branka Radičevića je paslo jato golubova, a na graktanje skrivene vrane(?) čitavo se jato uzbunilo i preletelo iznad nas. U povratku, iza gimnazijske ograde cvrkutao je vrapčiji žbun. Kada razmišljam o danima koji prolaze, oni su uvek bez ptica. Njihovo odsustvo postaje puls slepoočnica. Dunav je mrtav i siv, nebo je mrtvo i sivo, blato, trotoari, ulice, automobili na parkingu, mraz je mrtav i siv… Izgovorene reči su tek gestovi.

(379)


16.1.2021.


Ćutati, prećutati. 


Po rasporedu je moja radna subota, na putu do posla se spuštam trotinetom kroz promrzle ulice. Vozim, držeći jednom rukom iznad baze. Pred optikom, vadim ključeve iz ranca. Promrzli prsti bride dok otljučavam. Metalna rešetka zarže u uskoj ulici.

(380)


17.1.2021.


Dan na snegu. 


U povratku, vozeći pažljivo kroz mrak po zaleđenom putu, s decom slušam prvi album Tima Baklija. Iza muzike se čuje šum toplog vazduha. 

(381)


18.1.2021.


Početak drugog polugodišta. Dinamika se menja za svakog od nas. 


Čitam usput, pišem usput. Katkad, sviram usput. Ispoljavam i oblikujem se rasparčano. Fragmentarnost napušta literaturu i postaje odlika življenja.


Juče sam otkrio muziku Robija Rostčilda iz Nju Meksika. Čitavo popodne ponavljam isti album.

(382)

19.1.2021.


Kuda se uputiti kada su oba puta zatvorena? 


Svaki trenutak koji protiče u čekanju čini da se konkretiše u neiskazan stav. Vreme koje protiče ispred spuštenih rampi, poricanje je njihovog postojanja. 


U svim mojim vizijama je noć, i 

nije vidljiva nikakva nebeska svetlost.

(383)


20.1.2021.


U automobilu, vozeći prema poslu, slušam Koncert za violončelo i orkestar Br. 2, Kristofa Pendereckog (Krzystzof Penderecki). Zaustavljam se na semaforu i uzimam termos čašu da ispijem gutljaj kafe. Vrela tečnost mi ošuri usnu. 

Jutro intenzivnih doživljaja. 


Razvaljen kamen, prelomljen na dva dela, gubi mogućnost savršenog spoja. Okrnjeno je trajno izgubljeno. Linija sastava je sveprožimajuć ožiljak. Posmatram mu svetlucavu nutrinu. Može li se izvršiti lepljenje da rezultat bude zadovoljavajuć ili treba prihvatiti svaki deo kao zasebno telo?

(384)


21.1.2021.


Prethodne večeri sam čitao devojčicama i zaspao. Još jedna noć u farmerkama. Budi me osećaj pretrnjenog tela. Izvodim gimnastiku izlaska iz kreveta, odgurujući se sa donjim ležajem kako bih oslobodio vrata. Pokrivam mlađu ćerku i izlazim iz sobe. 

3:15 

Pogledam na zidni sat. Mala skazaljka, uprta prema trojci, potseti me na Sartra. 

Tri sata ujutro je dovoljno vremena da hrpa mesa i kostiju postane funkcionalan čovek.

(385)


Ispijam hladne gutljaje kafe pred ogledalom, posmatrajući kako se iznad mog ramena rasvetljava trpezarijski prozor.

(386)


Vozeći automobil prema poslu, slušam muziku Stan Kentona. Svaki prasak duvača potire neku od komponenti spoljašnjosti. 


U pauzama čitam.


Lit. Urmuz, Bizarne stranice

(387)


22.1.2021.


Jutarnja muzika: kvintet Telonius Monka.

Vozim kroz ulicu Jovana Subotića, dok klavir, izvodeći jutarnju gimnastiku, prelama geometriju. Obilazim vozila s uspavanim vozačima. Bleskaju oštre ivice harmonija. 


Nakon škole, s mlađom ćerkom i sinom u šetnji. Vodimo i kerušu. U parku je proleće. Svuda su ptice. Zaostajemo kod pataka, kod golubova, i kasnije, u povratku, kod cvrkutavog gimnazijskog žbuna. 


Već se smrklo, kada sam tokom popodneva u optici, brušeći stakla i slušajući orkestar Stan Kentona, kao nekakvu refleksiju prošlosti ili odraz usamljenog zraka nekakve daleke svetlosti, načuo cvrkut. Zvuk, svakako, nije mogao prodreti. 

(388)


23.1.2021.


Ujutro smo u Dunavskom parku, pored jezerca, mlađa ćerka, sin, keruša i ja. Patke nam prilaze sasvim blizu, privučene kokicama. Površina vode je ustreptala. Nadleće je veliko jato golubova, koje je do tada paslo na livadi s druge strane, ali u raspršenoj refleksiji talasa nije vidljiv ni jedan golubiji odraz. 

(389)


24.1.2021.


Kao i juče, stojimo pored jezerceta, uokvireni sivilima betona, oblaka i odraza. Pored nas, čovek sa deteom, grabi šaku kokica i baca je patkama. One oprezno prilaze i usitnjavaju ih. Posmatram jednu od kokica. Po površini vode se iz nje izliva uljana duga.


Kafa u pokisao sumrak. Prah kreda u boji se razobličava i širi. 


Lit. 

Anri Mišo, Moji posedi

(390)


25.1.2021.


Nakon dvadesetak pročitanih stranica, odlažem knjigu na rukohvat troseda. Jedino svetlo u sobi je svetlo novogodišnjih sijalica. Osluškujem kišu. Pojačava se. 

(391)


26.1.2021.


Zvuk u kabini automobila čini da spoljašnjost splasne u vizuelno, gubeći ostala svojstva (Television, Marquee Moon). Krećući se ulicom Marka Miljanova, prema Dunavu, sunčeva svetlost se raspršuje preko maglenog stakla vetrobrana. Pojačavam ventilator. Subjektivizacija, kretanje. 

(392)


27.1.2021.


Jutro. Sin i ja izvodimo kerušu. Prolazimo pored parkinga. Na uglu se sudaraju dva cvrkuta, jedan melodičan iz tuje na uglu, a drugi piskav i ravan iz ulice Koče Kolarova. Cvrkut iz ulice prepoznajem kao oglašavanje crvenorepki. Obilazimo oko visoke tuje i na jednom njenom delu, gde se grane razmiču, po licu prepoznajem veliku senicu.

(393)


28.1.2021.


Preslušavam novi Manjin album, na njenoj bandcamp stranici.

Manja Ristić, Requiem for the undersea


Pišem tokom noći, a pred svitanje čitam.


Lit. 

Anri Mišo, Moji posedi

Daniel Kovač, naučnofantastična novela u rukopisu


Starija ćerka u školi osvaja treću nagradu na takmičenju recitovanja. Pre ručka, D. uzima fotoaparat da je snimi kako recituje ali, na naše iznenađenje, to čini mlađa ćerka bez i jedne greške. Naučila je recitaciju usputno, dok sam radio sa njenom sestrom. 


Uveče je dogovorena proba sa Humanom, Vladom i Igorom, ali zaspivam čitajući priču i budim se u farmerkama oko dva i trideset iza ponoći. 

(394)


29.1.2021.


Čitao je mnogo, vrlo brzo i vrlo loše. To je bio oblik koji je dobijala njegova pažnja. Jer, njegovo dno je bilo toliko neodređeno i tajanstveno, da se njegova pažnja sastojala u tome da u jednoj knjizi pronađe taj isti neuhvatljivi i bezoblični svemir.

Anri Mišo, Moji posedi

Portret A. (str. 146)


Rasprsnuće u nesastavljivost nije epilog, već početna pozicija. Jedni drugima smo uvek promenljive konstelacije fragmenata i mnoštva tamnog prostora nerazumljivosti. Ta, ona je vakum - pre svega. 

(395)


30.1.2021.


Sin, keruša i ja izlazimo u jutarnju šetnju. Krećemo se prema keju. Iz ulice Marka Miljanova, nebo nad Dunavom se rasplamsava. Oko lukova mosta obleću jata ptica. 


Lit. 

Siniša Tucić, Mehanički monstrumi

(396)


31.1.2021.


U automobilu čekamo stariju ćerku da završi s časom glume. Sin je zaspao u svom autosedištu. Mlađu ćerku hranim očišćeni kriškama  mandarina. Keruša leži na suvozačkom sedištu. Uspevam pročitati par stranica. 


Lit. 

Robert Muzil, Čovek bez osobina

(397)


1.2.2021.


Privodim kraju čitanje Danielovog rukopisa, Naučnofantastična priča.

Tokom popodneva u optici, slušam novi album Marka Paunovića, vatrazemljavazduhsvetlostvoda.



Lit. 
Srđan Srdić, Satori

Pošto su deca pozaspala, odlazim na probu sa Humanom, Vladom i Igorom.

(398)


2.2.2021.


Postoje ti komadići, raspari, srča koja je čupanjem ili kidanjem pretrpela krivljenje, te sada ne naleže na mesto procepa, postajući neuklopljiv ostatak. Očekuje se da to ne primećujem, a vremenom sve manje vidim drugo, te taj ostatak nadrasta svoju inicijalnu formu, poziciju posmatrača, raste kao da je ispunjeno nekakvim poludelim kvascem, nadvišava liniju horizonta, grabi svaki vidljivi komad neba, na posletku ne ostavljajući nikakvu svetlost.


Teško je razaznati šta je bačeno u funkciji tragobeležećih mrvica, a šta je posledica nesmotrenosti.


Raspršavanje

(399)


3.2.2021.


A onda, sasvim iznenada, sabije se, čineći da udaljenost sada pretvori u varku, mrvicama sećanja preostalih posle burnog sna. Prostornost diše. Katkad ropće ili štuca. Naprasno se širi, dok se ne učini da drugog nema, da neobuhvatljiv prostor zeva, izvan očekivanja, te ono podrazumevajuće biva odsustvo. Kao što bi bilo u lutanjima, da naiđeš na ogoljenu vilicu nekakve životinje, na belo i zubato štrčanje iz tla, a ostatka nema iako ga očekuješ. 


Odlazim na posao, vozeći trotinet. Džemper u rancu natkriva knjige. Meko tkivo. 

(400)


4.2.2021.


Noć, jedva čujan šum kiše. Do svanuća ni traga. Svraka sleće na granu gole krošnje i dugo se ljulja na njoj, sve dok se ne umiri i ukoči gipkost drveta, kretanje oblaka i razdanjivanje. I sam nepomičan, posmatram to s trpezarijskog prozora. 


Na putu do posla, iz automobila ispadaju zrnca zvuka - Klod Debisi, Piano Works. 

(401)


Prkosi svakoj geometriji. Polazi iznutra i nadilazi fizičke okvire. I tamo gde bi se dao očekivati, prostor izostaje, uklješten i nedorečen. Otrovan.

Svi su spavali kada sam kerušu vratio iz šetnje. Odlazim na parking. Sedam na suvozačko sedište. Sasvim tiho, nazire se klavirski Debisi. 

Dubok pseći lavež se sklupčava u sebi, preskače ogradu, izbija iz zemlje, odjekuje i naleže preko automobila. 

(402)


5.2.2021.


(U sazvučju su) Jedvanazirući klavirski tonovi na putu do posla i žmigavac metronom. Crveno svetlo semafora, naspram sivog neba, jedino je sunce. 

Sinovljev plač zbog mog odlaska ponavlja se iznutra i nagriza. Mulipliciran, dok ne postane zid.


Ali stavi hrta pored mopsa, vrbu pored topole, vinsku čašu na tek uzoranu u njivu ili neki portret, umesto na umetničku izložbu, u neku jedrilicu, ukratko, dovedi dva preodgojena i izrazita oblika života da budu jedan pored drugoga, pa će između njih nastati izvesna praznina, ukidanje, sasvim pakosno ismevanje bez dna. 

Robert Muzil, Čovek bez osobina 

Str. 265.

(403)


6.2.2021.


Odvodim stariju ćerku do Muzeja Vojvodine, gde ima aktivnosti sa svojim razredom. Za to vreme, mlađa ćerka, sin, keruša i ja se vrzmamo po parku. Dobacujemo se loptim i hranim ih grčkim jagodama koje je D. kupila i, isečene na četvrtine, spakovala u činiju. Grmuljice zemlje, ovlikovane među busenjem (aktivnost kišnih glista?), se lepe za đonove. 

Kasnije, sina stavljam na klupu i tresem njegove čizme o ivičnjak kako bih izbacio blato iz neravnina đonova. 

Sunčeva svetlost, to duboko osećam, predstavlja negaciju. Natkriva i briše. Upisuje se preko prostora, potiskujući ga.

Predveče, dok su devojčice vozile rolere, sin svoj plastični motor na odgurivanje, a D. i ja se smenjivali oko asistiranja, sunce je zalazilo iza zgrada, zbog čega je, nekakvom refleksijom, nebo s druge strane reke bilo roze i plavo i sivo. Uključila se rasveta na lukovima mosta. Iza nas je hučalo postrojenje fabrike brašna, s druge strane reke su se čule pumpe dugačkog broda, a jeka saobraćaja je nošena rekom, odjekivala sa svih strana.

(404)


7.2.2021.


Vertikalne linije, mnoštvo njih u prostoru, neke statične kao stubovi, druge se kreću. Kreću se nezavisno jedne od drugih. Visine su im neujednačene. Sve što je živo, teži vertikalnom položaju. Odupre se gravitaciji. Na taj način obznanjuje da poseduje izvesnu snagu i, kada ostane bez nje, izgubiće vertikalnost. 


(Ležeći) S troseda posmatram vrh dvorišne krošnje, ljuljajući se, sudara se s vertikalnošću. Preseca je. 

(405)


8.2.2021.


Kiša, jutro. Sin, keruša i ja, na putu do pekare, krećemo se ulicama presvučenim u lelujave refleksije. Nosim ga na ramenima. U ruci drži metalnu činiju punu kamenja i zvecka mi nad glavom. 

Na putu do posla, tonovi klavira mi deluju bledi i šuplji kao gole kosti. Smanjujem glasnoću, puštam da potone. 

(406)


9.2.2021.


Sve što može poći naopako, tako polazi zbog postojanja gravitacije. Postoji pogrešno verovanje u magnetizam loših dešavanja. Kad nešto ishodi drugačije od planiranog, zbuni i utiče na pažnju. Snižena pažnja je preduslov narednom odstupanju. Ne mogu reći da nisam osećao i pre nego što je počelo. To je druga tema. 


Ne činiti ništa, kako tupa pomisao. 


Plan a i plan b. Uvek treba imati nešto, zbog čega se može valjano popizdeti. 


Unutrašnji osećaj - nebo nije dovoljno sivo da obriše. 


//

Juče je objavljena moja priča Snošaj odgovornosti u Rizom-u (e-časopis za književnost, filozofiju i društvenu teoriju). 

//


Svi u stanu spavaju. Snimam tenor ukulele u dnevnoj sobi, a kasnije od tog snimka pravim tonske blokove. 

Hladna kafa večeri. 

(407)


10.2.2021.


Vozim automobil ka stanu. Ulice su tamne od kiše. Pešaci čine da se prostor uz zgrade čini nestalnim. Neujednačenost izloga gužva prostor. Blato je svud gde se zemlja otkriva. Stabla golih drvoreda su mrka i preteća. Vozim. Čitav prostor tone u glib. Ili, ne! Prostor je glib, rupa u koju vozim. 

(408)


11.2.2021.


Razdanjuje se nad belim krovovima. 


Nikakav zvuk. Svaka žica koju dodirnem je tupa.


Privodim kraju rad na kompilaciji Intimnosti 2.3.


(409)

12.2.2021.

Izbijajući na kej iz ulice Marka Miljana, kosi zraci sunca blesnuše preko mraza. Spuštam zastor, zastajući pred skretanje da propustim par vozila i šleper. 

Svetlost. Zableštenje ukida stvarnost. Mislim o tome, dok vozim prema ulici Maksima Gorkog. Topao šum.

(410)


13.2.2021.


Radna subota u optici. Na stolu radionice je otvorena knjiga. Između procesa pri ugradnjama, uspevam čitati po par rečenica. 


Lit. Sreten Marić, Glasnici apokalipse zapisi i eseji


Tokom posla, D. me poziva. Kaže, da je danas keruši puna jedanaesta godina. 


Uveče, dok su deca u kadi, uzimam gitaru. Sviram s lakoćom. Sve izlazi i rezonuje. 


Ali, ako um (bez) mašte melje naprazno, mašta bez uma kovitla uludo. 

Iz Zapis o snu, Sreten Marić


U odnosu sna i mita, sna i psihologije, kao i sna i poezije, koje navodi S. Marić, posebno akcentujući poslednji odnos, što bi u biti i bilo prirodno ako razmotrimo vremenski okvir pisanja eseja, kao i načela nadrealizma koji se istakao u našoj književnosti, (ali) ostaje mi jak utisak da izvan domašaja klizi jedna druga odlika sna, odlika koja proističe iz njega samo, a to je da san rađa ideju o alteraciji i pribegavanju različitim mogućnostima izvan suočavanja sa stvarnošću i njenim ispoljavanjima. 

(411)


14.2.2021.


Na parkingu, dživdživari crna ptica, stojeći na suvoj grani vinove loze ili žice. Ovo zapisujem naknadno i sećanje truli. Veličine je vrapca, sklupčana u pufnu. Kljun joj je crn. 


Odvozimo stariju ćerku na glumu. U međuvremenu, mlađa ćerka, sin, keruša i ja se odlazimo do optike kako bi odštampali obaveštenje o radnom vremenu, a onda idemo na benzinsku stanicu. Slušamo album Lorca, Tima Baklija. Podešavam grejanje u kabini. Čekamo.


Popodne odlazim u šetnju sa sinom i kerušom. Pošto se smrzao, sklanjamo se u knjižaru da popijemo čaj i kafu. D. s devojčicama pravi vanilice. Javljaju se da su završile i da izlaze, pa polazimo i mi, kako bi smo se sreli na pola puta. Kojim putem nazad? Besciljašenje. 


Kretanje je osnova izvandomašajnosti.

(412)


15.2.2021.


Ujutro, sin i ja izvodimo kerušu. Iz krošnje visokog bora, na kraju ulice Koče Kolarova, čujemo nepoznato ptičje oglašavanje. Odbegli papagaj? 

Pokušavam videti s raznih strana, ali nebo je vedro i nigde ni oblačka, pa me oči peku. Odmičem pogled, nevidevši. 


Uveče odlazim na probu sastava Ništa Mars. 

(413)


16.2.2021.


Popodne izlazim s decom i kerušom. Besciljašenje stvara kolotrage. Potrebno je više budnosti, više svesti, kako bi se oni izbegavali i vremenom rasturili. Danas nemam tu svest. Upadamo u rutinu. Kokice, pa čaj.


Nakon što su deca polegala, snimam sa Milanom Milojkovićem. Snimili smo četiri improvizacije. 

(414)


17.2.2021.


Reči, iako bez temelja namere, odzvanjaju u akustici raslojavanja. 


Dok se krećem prema automobilu, čujem cvrkut velike sednice, ali, iako zastajem i osvrćem se prema zvuku, pticu ne uspevam videti. 


Kasnije. Čekam stariju ćerku pred školom. Kapi kiše se ocrtavaju na vetrobranskom staklu. Spoljašnjost se razobličava. Posmatram linije kuća i  parkiranih automobila kako se krive, zatim uključijem brisače i nakratko sve biva neizmenjeno. Čitam. Kad podignem pogled, spoljašnjost je ponovo lelujuava. Gledam sat - vreme je. Izlazim.

(415)


18.2.2021.


Raslojavanje se manifestuje, napušta okvire unutrašnjeg i postaje vidljivo. 


Nakon škole, izlazim sa sinom i kerušom. 

Cvrkuti su opiljci. 

(416)


19.2.2021.


Tokom večernje šetnje s kerušom, pre nego smo izbili na Gundulićevu ulicu završavajući krug oko kvarta, po reflektovanoj beloj svetlosti po prostoru spoznah s koje strane se mesec nalazi. Nad ulicom, prema Salajci, sja ravno prepolovljen. Zrela prva četvrtina mesečeve mene: jednake površine vidljivog i svetlom neotkrivenog. Mislim o tome, ostavljajući beli halo za sobom. I sam, mesec.

(417)


20.2.2021.


Prepodne u optici. Na radnom stolu, čitam esej Sretena Marića o Stendalovom romanu Parmski kartuzijanski manastir. Iznenadna poseta prijatelja.


Popodne, besciljašenje sa decom i kerušom. Dodajemo se loptom u Dunavskom parku. Đonovi su nam otežali od blata. Grančicom ga uklanjam. Marširajućim korakom idemo na čaj i kafu. Za nama, na trotoaru ostaju tragovi poopadalog gliba.


Uveče, nakon što su deca pozaspala, odlazim u Milanovu radionicu gde snimam ozvučene objekte preko snimka koji mi je nedelju dana ranije poslao Bojan. Nakon sat i sedam minuta improvizovanja sa slušalicama na ušima, osećam se potpuno odvojeno od stvarnosti. Prostor se kreće, bez misli. Mesec, primećujem ga slučajno preko parkinga, sada se čini dalek i bez uticaja.

(418)


21.2.2021.


Stendalu se zamerala autobiografizacija sopstvene fikcije. Ne vidim ništa sporno u tom postupku. Zar se tako, budući da je lična kategorija, ne zadržava autentičnost?! S druge strane, zašto bi autentičnost bila nužno lična (ako postoji mogućnost da dolazi odnekud izvan)? 


G. W. Friedrich Hegel, Enciklopedija filozofijskih znanosti str 32: 

Kod pojma nema ništa dalje da se misli nego sam pojam. Smisao je pak one izjave čežnja za nekom već poznatom, običnom predodžbom. Svijesti je tako da joj je s načinom predodžbe oduzeto tlo na kojemu inače ima svoje čvrsto i vlastito mjesto. Kad se nađe prebačena u čistu regiju pojmova, onda ona ne zna gdje je u ovome svijetu. - Stoga se nalazi da su najrazumljiviji oni pisci, propovjednici, govornici itd. Koji svojim čitaocima ili slušaocima kazuju stvari koje ovi znadu već napamet, koje su im obične i koje se razumiju same od sebe.

(419)


22.2.2021.


Lit. 

Anri Mišo, Varvarin u Aziji

G. W. Friedrich Hegel, Enciklopedija folozofijskih znanosti


Rezonirajuća ili osetilna svest, prirodna kako je još Hegel naziva, uzdiže u nepomješani element samoga sebe, dajući sebi tako, prema onom početku, isprva odnos udaljavanja, negativan odnos. (str. 41)

Među osobinama evropljana, Mišo ističe nepoštovanje. 

Kako drugačije zaroniti (u vodu, stranu kulturu ili mišljenje), a da se ne rastrga kontinuitet površine?

(420)


Veče. Nakon čitanja, deca su zaspala. Zbog dugog oslanjanja o dasku, s mukom ustajem sa donjeg ležaja. Isključujem lampu na telefonu i izvodim kerušu van. Obilazimo krug oko bloka. Tek neka senka prolaznika prođe pored nas, ali ne i vozila. Huk saobraćaja je tih i dalek. Ničeg na nebu. 

Vraćam se u stan i čitam. D. sedi pred računarom, lica belog od svetlosti monitora. 

(421)


23.2.2021.


No, refleksija-u-drugo onoga što egzistira jest nerastavljena od refleksije-u-sebe; razlog je njihovo jedinstvo iz kojega je proizašla egzistencija. Zato ono što egzistira sadržava u sebi samome relativitet i svoju različitu vezu s drugim egzistencijama, pa je reflektirano u sebe kao razlog. Tako je ono što egzistira stvar. (G. W. Friedrich Hegel, Enciklopedija folozofijskih znanosti str. 132)

I onda ćutimo dugo, svako sa svojim razlogom i u različitim sobama, ti se pretvarajući da spavaš, a ja da čitam. Stvar je fiziologije, jedan od načina da se organizam izbori je da otrov preobrati u nesanicu. Uključujem računar i pišem.

(422)


24.2.2021.


Između poslova, odlazim kod stomatologa. Menja mi staru plombu i sanira skriveni kvar ispod nje. Kroz pištanje burgije, iz poluležećeg položaja, posmatram krov kuće na drugoj strani ulice. Studiram svako zakrivljenje crepa, način opšivanja, te druga graditelja rešenja. Zbog prejake svetlosti reflektora, boje koje vidim počinju da blede. Naposletku, zatvaram oči i posmatram crvena probijanja svetlosti kroz kapke. 

(423)


25.2.2021.


Plavetnilo neba. Nakon mog prvog posla, D, mlađa ćerka i sin me čekaju na igralištu u blizini naše zgrade. Odvodim decu do stana da skinu jakne i obuku džempere. Vodimo i kerušu sa nama. Biramo trotoar u senci.

(424)


26.2.2021.


Noć nesanice. Neprestano hučanje nekakvih motora (frižideri iz stanova, iz prodavnice na uglu?) i dalekog saobraćaja. 


Pišem predugačak mejl koji odlučujem da ne pošaljem, jer sve što kažem dobija na značaju. Biram razvalorizovanje kao put, gde i ono što bi, samo po sebi, imalo nekakvu vrednost obesmislim. Reči koje ti ćutim. 


U 5:30 se iz dvorišta čuje usamljen cvrkut. Doziva nekog. Uporna je, iako se niko ne odaziva. Koga doziva? Partnera? Pripadnike svoje vrste? Možda mene? Ili, nikog i ne doziva već nešto izjavljuje, obznanjuje. Prihvatam taj glas kao svoj. Cvrkućem izvan sebe. 


Razmišljam. Cvrkut nije glas, već prostor. Ono što ti imam reći, prostor je među nama. Ćutanje ne čini da nestane. Makar, ne čini to odmah. 


Oko deset do šest, cvrkuće crvenorepka. Usamljen glas, piskav. 


Oko šest sati se čuje prvo graktanje. Dođe kao olakšanje. 

(425)


27.2.2021.


Naprslina, počinje iz grudi, šireći se izvan svakog očekivanja, izvan fizike, potpuno neparalelna svakom rešenju koje bi se u proračunu statike smatralo greškom, a, ipak, to je uprkos svemu. 


S decom i kerušom, odlazim iz ulice Marka Miljanova levo uz kej, skroz do kanala. Deca beru trave, listove bokvica ili mlade listove čika, pa u njih rolaju zemlju. Donose te rolnice pred mene i kažu: prijatno, tata. 


Kad podignem pogled s knjige, u severoistok oblačnog neba, ono je i sivo, i ljubičasto i modro. Nešto je utešno u toj neodređenosti. 

(426)


28.2.2021.


Naprasno, dan dobija novu dinamiku. Ili sam to očekivao, ili ogrubeo. Možda pomešano. Nebo je nepodnošljivo vedro. 


Oko podneva, iznenada se javlja Vukašin. U Novom Sadu sam. Imaš li vremena za kafu? Dolazi kod nas u stan, i dok spremam karfiol čorbu, tek po reč. Devojčice su ga uzele pod svoje, beskrajnim nizom pitanja i glupiranja. 


D. se vraća predveče. 


Pokušavam probiti zid koji čitavog dana osećam, ali me prene unutrašnje pitanje a šta ako s druge strane nađem ništa? 

(427)


1.3.2021.


Jutro. Sunčeva svetlost, tek promolivši se preko krovova, utisnu oštre senke naših nogu o zid crkvene ograde. Plastični točkovi, sinovog motora guralice, ržu o neravnine trotoara. 


Lit. Vitold Gombrovič, Testament Razgovori sa Dominikom de Ruom.


Daniel mi je prosledio tekst o izložbi slika njegovog brata Žolta. Tema: beskonceptnost. Da li je to koncept? 

Popodne u optici, dok sam u radionici, slušam predavanja o likovnoj avangardi. Radim. Kroz buku brušenja izroni tek po koja razumljiva reč. 

(428)


2.3.2021.


Jutarnja šetnja. Sin i ja izvodimo kerušu. Nakon što je pao, nesmotreno se zaletevši motorom guralicom na bankinu, nosim ga na ramenima, a motorić u ruci s povocem. 

Na uglu ulice Koče Kolarova, visoko u šiblju brezove krošnje su dva goluba, jedan nadleće drugog, šire krila i klepeću perjem. Na fasadi zgrade, mlado sunce projektuje  njihove senke. 

Obilazimo krug oko bloka. Iz dvorišta kuća šareni cvrkuti. 

(429)


3.3.2021.


Izvodim kerušu oko pet sati. Prostor treperi u nekakvoj izmaglici nerasanjenosti. Bilo je oko dva sata kad sam se pružio preko troseda. 

Mrak je gust i prostor se otkriva obrisima slabih refleksija. Negde visoko, na drugoj strani ulice, probija se oštar cvrkut velike sednice. Pokušavam odrediti njen položaj, posmatrajući upletene grane krošnji lipe, dženerike i bagrema. Možda je na nekoj od terasa, pomislim. 

Hodajući uz parking, čujem pticu i njen odjek. Nad zadnjom kupolom crkve, sja mesec u osipanju, a oko njega se iscrtava velik prsten haloa. 


Nakon svitanja, prvi zraci sunca se reflektuju sa gornjih spratova naspramne zgrade. Uzimam fotoaparat i beležim nekoliko fotografija. 


Istok zapada
(430)

4.3.2021.


Sivo razdanjivanje. Kao da je preko krovova razvučena stara plahta. Prostor je otupeo, rasformiran i bez senki. Izostaje međusobno rezonovanje objekata. 

Ja, koji to nisam, ulazim u plavi automobil, koji to nije, i krećem se, vozeći u bezmernoj statici prostora. 

(431)


5.3.2021.


Očekivajući nedočekavnu besvest i nerazum, već i sam poprimivši te odlike. Otupeo s oba kraja. Svetlost se, samo naizgled, probija kroz sivilo, i sama postajući siva, potiskujući iz objekata oblačne senke. 

(432)


Veče - oseka: snage, reči... S uključenim svetlima, pružen preko troseda, slušam neko predavanje koje mi je izlistano među preporučenim video snimcima. Nemam snage ni da biram. Puštam video i odlažem telefon. Govor iz zvučnika mimo mene i ja mimo govora, nikakvo srastanje, kratka koegzistencija, tako dok ne potonem. Ujutro, zatičem isključeno svetlo i pokrivač na sebi. 

(433)


6.3.2021.


Čujem glas. Kad pogledam u tom pravcu, ne vidim ništa drugo do zid.


Lit. Vitold Gombrovič, Testament Razgovori sa Dominikom de Ruom

(434)


7.3.2021.


Posle ručka se odvozimo na Frušku goru. Kosi zraci sunca trepću među stablima. D. i deca beru visibabe. Vraćamo se do automobila, gde na klupi pijemo čaj iz termosa i jedemo mandarine.


Po povratku, dok sin spava, postavljam na svoju bandcamp stranicu snimak sa Gabijem Fišerom.


(435)

8.3.2021.


Nad parkingom se prelama prodoran cvrkut velike senice. Sva ta vozila svojom statičnošću protivreče sveglasnijem huku saobraćaja. Na uglu, pred prodavnicom, dostavni kamion je u leru. 

(436)


9.3.2021.


Pre odlaska na posao, sa sinom, starijom ćerkom i kerušom, odlazim po doručak. Dvanaest je godina kako smo D. i ja zajedno. 

Na radnom stolu, u biblioteci, čeka me termos s kafom. 


Nakon škole, biciklašenje sa mlađima, odlazimo do banke, po njihovu knjigu kod kolportera, pa do ogranka biblioteke prekoputa upravne zgrade Pošte. Vraćamo se, besciljašeći kroz Dunavski park. 


Lit. Žak Ransijer, Politika književnosti


Prvi utisak. 

Da li je, zaista, politika književnosti nezavisna od politike autora? Gde je ta linija? Ta, zar delo nema na sebi otisak, ako ne i potpis, samog autora, postajući time njegov sadržajni produžetak. Definisanje koje čini Ransijer, čini mi se opravdano u naučnom smislu, ali ne i ubedljivo. 

(437)


10.3.2021.


Skotrljavam se s kreveta. Pet sati i petaest minuta, iščitavam sa zidnog sata. Dok čekam da voda provri, slažem veš iz sušilice. Nakon desetak minuta koje provodim pred računarom, sin se budi. 

Izlazimo van s kerušom, obilazimo krug oko bloka, pa se odvozimo do samouslužne autoperionice. Posmatramo se kroz staklo. Uperim mlaznicu i pritiskam polugu. Pena klizi niz prozor, otkrivajući njegovo nasmejano lice.


Prostornost je promenljiva. 


Nakon prvog časa, otvaram krovni prozor i hladan vazduh ispunjava kabinet. Kada se vratim, sve deluje drugačije, uzdržano.


Lit. Žak Ransijer, Politika književnosti

(438)


11.3.2021.


Prostor se zgušnjava, kondenzuje, razuđuje, kristališe, otvara, puketa, huči, plasne, memli, mrzne, prosijava, jednom rečju diše nekakvim obolelim plućima, namećući svoj grudni koš da bude živi zid, i ne vezano udiše li ili izdiše, biva prepreka.

(439)


12.3.2021.


Odvojiću ovo vreme da napišem nešto čega sam već dugo svestan u vezi svojih beleški, a što do sada nije stajalo eksplicitno u njima. Čitajući Hronike, čitalac savremenik može osetiti da postoji nekakav nesklad sa ovde ispisanim redovima naspram spoljnog sveta oblikovanog događajima, vestima, politikom, ili ma kojim inim senzacijama. Isto ovo, pre dva ili tri meseca, konstatovao je i Daniel Kovač. 

Onaj ko traži fakte i/ili fabrikacije, slobodan je prelistavati štampu. S druge strane, što bi u svojoj suštini bio i ključni argument, za subjekta, pa i mene kao takvog, ne postoji druga istina do subjektivne istine. 

To nikako ne podrazumeva izolovanost ili nesvesnost spoljnjeg sveta, već ga po svoj prilici drži na daljini, što je, složićemo se, nužno, kako bi se svet i zbivanja u njemu mogla shvatiti i interpretirati kroz biće u okviru njemu svojstvene poetike. 


Svesno hodam mimo skorašnje polemike u kojoj sam pomenut. Neka obuća mrtvog čoveka i sama ostane mrtva. Ne uzimam učešće, jer smatram da svako ispoljavanje predstavlja individualni podvig. S druge strane, svaka malicioznost i izvrtanje posledica je neizlečive mentalne osakaćenosti.


Eto, ako treba negde da stoji, nakon moje smrti spalite sve moje cipele. 

(440)


13.3.2021.

Nepodnošljivost

Čitav dan u kretanju.
Prva šetnja: sin, keruša i ja. Na ušću kanala u Dunav, pliva jato labudova. Istok sunca je bleštavilo.
Druga šetnja: deca i ja u Kameničkom parku. Obilazimo krug, praveći pauzu kod jezerceta.
Treća šetnja: deca, keruša i ja, odvozimo D. na konsultacije i odlazimo u Futoški park. Smrkava se.

Okoštavanje prostora
(441)

14.3.2021.


Nakon doručka, odvozimo se na Frušku goru. Automobil ostavljamo na odmorištu kod spomenika poginulim partizanima. Polazimo u šetnju prema manastiru Grgeteg. Osluškujemo cvrkute i pokušavamo pronaći ptice. Čujemo drozda pevača, plavu senicu, a u daljini kuckanje detlića. Na jednom mestu, silazimo sa staze kako bi osmotrili nekoliko brgljeza kako se uspinju uz stablo. Primećujemo nekoliko hrčaka, a jedan od njih, koji nas posmatra pod rašljama grana, ne ustuknjava čak ni kad mu se približim na par koraka.

Pred manastirom je sin zaspao u nosiljci. Prelazimo preko Lukinog potoka. Sedamo za sto, pijući čaj i ljušteći mandarine. Kupujem tamjan i med u prodavnici manastira. Devojčice s mostića posmatraju potok. Dok smo sedeli za stolom, jedna se veverica spuzala s drveta na drugoj strani, osmotrila nas i u par skokova se uspevši, zašla nad nadstrešnicu geološkog lokaliteta. 

U povratku, D. vadi veliki crni džak za smeće i rukavice, pa sakupljamo krajputaške otpatke: plastične flaše, folije slatkiša, limenke i slične otpatke. Nosim sina na ramenima, pri tom otvarajući džak ili usmeravajući na uočen otpadak. Pred kraj puta, vreća je puna, pa je D. i ja nosimo zajedno.

Povratak u  stan.


Nakon ručka, čekamo da kiša prestane da pada. Izvodim decu i kerušu u još jednu šetnju. Preko ulice Marka Miljanova izbijamo na kej, pa idemo desno uz Dunav, posmatrajući galebove i brodove. Na jednom mestu, iza ukotvljenog broda, vidimo par pataka kako plivaju pod senkom pramca. Prelazimo ulicu iza vojnog restorana, pa uz muzeje, dolazimo do kokičara u Dunavskog ulici. Kiša počinje da se pojačava kada smo došli pred kraj ulice Matice srpske. Ubrzavamo korak kroz pljusak.

(442)


15.3.2021.


Kiša se probija kroz čitavu noć i pred zoru kad se oglasi prvi cvrkut. Prostor se preobražava kroz taj šum. Čini tako i dok vozim, tada čak i vizuelno, tek načas potsećajući na pređašnje fizičko stanje iza prelaza brisača. 

Prepodne romori na krovnom prozoru kabineta. 


Lit. Fridrih Niče, Antihrist

(443)


16.3.2021.


Suočen s pukotinom, čovek se nalazi na raskrsnici, da li da tu pukotinu interiorizuje u unutrašnji sadržaj ili da proviri i po mogućnosti pronikne na drugu stranu. Ono što čovek ne zna ili potiskuje, više do neosvešćenosti nego neznanja, odnosi se na njegovu prirodnu karakteristiku, na agregatno stanje svesti, budući da se pred svakim račvanjem puta rastače u svim smerovima.


D. mi javlja da će starija ćerka, kao đak prvak, naredne nedelje najverovatnije preći na tzv. online režim školovanja. Iščitavam novousvojene mere, a zatim s njih skliznem iščitavajući i druge vesti. Osećam se otrovano i dezorjentisano. Nema skeleta, niti konkretnosti. Sve ugiba, truli i odiše truležnošću amaterizma.


Džek London tvrdi da pisci koji pišu o rudarima, a da nemaju iskustvo rudnika, ne mogu biti ubedljivi. (Pišem u ironičnom tonu koji briše prizvuk pitanja, te naposletku otkida s početka rečenice: šta pomislim kada...) Na konferenciji za novinare, neko kome kaplja mleka s državne sise još drhti na usni (uz druge benefite materinskog zagrljaja), teatralno prenaglašavajući izgovara reč: teško.


Lit. Tibor Varadi, Put u juče

(444)


17.3.2021.

Faktografisanje fikcije i razvodnjavanje fašizma


Razmišljajući dalje o stvarima, u jednom trenutku sam se našao u iskušenju da iskoračim iz žanra dokumentarne proze i pišem o onome čega u ovim spisima nema.

Tibor Varadi, Put u juče (str. 57)


Štošta sam pustio da oteče, čitajući Varadijevu knjigu, ali ova rečenica me je prilično uštinula za logiku. Prvo, T.V. je advokat iz porodice advokata. Svoju knjigu gradi na pikanterijama advokatske arhive (svoje porodice). Činjenica, da slučajeve koje pominje bira iz veće građe, izdvaja ga od pukog posmatrača i stavlja ga u poziciju lightmajstera scenografije koju razmatra s pozamašne vremenske distance. Izvlačenje pojedinačnih slučajeva predstavlja kolažiranje, odnosno stavljanje u redosled i kontekst izvan realnog i faktografskog.


Danilo Kiš se, kada je to bilo potrebno za podvlačenje tvrdnje ili udaljavanje svoje odgovornosti za izrečeno, pozivao na nepouzdane svedoke. Varadi tvrdi da ne piše ništa osim onog što je u razmatranim spisima. Zašto onda, ako je njegova tvrdnja tačna, knjiga nije sastavljena isključivo od faksimila pomenutih spisa?! Ali T.V. nam daje još nešto, nešto što prećutkuje u pomenutoj rečenici, daje nam sopstvena tumačenja kojih u spisima nema. Te nprm. kada je rukopis nečitak, on konvergira ka činjenici da je hartija bila na kvadratiće. Da li ga to čini pouzdanijim dokumentom nego da je bila na linije, francuske kocke ili anđeoske trube?

To što je nepouzdani svedok imao kravatu na zebre ili što je hartija na kojoj je nečitak rukopis bila na kvadratiće zanemarljiva je pomoć pri lociranju svedoka ili hartije, a sama po sebi nema nikakve veze sa uverljivošću iznetog.


Čini mi se da je stanovala na obali Begeja (što je ili činjenica, ili rezultat pobrkanih sećanja).

Tibor Varadi, Put u juče (str. 47)

Da li i ovo stoji de facto u spisima? Sam autor nije siguran u tumačenje pomenute misli, ne zna kako da je tretira, da li kao činjenicu koja nije opipljiva ili kao sećanje, te ga u čitavoj konstrukciji podmeće kao fakat. 


Ako bih preuzeo ulogu lightmajstera u njegovoj knjizi, mogao bih lako izvući drugačiji kontekst.

Nprm. iznoseći slučaj tetke Jemrič, devojački Schultz, alias Adolf Fihtner, Varadi započinje sa pismom njegovog dede od 8. decembra 1942. godine, gde se pomenutoj obraća da Liebe i u nastavku prezimena néni, ženi koja je lažno potkazivala suseda nemačkim okupatorima. 


Trebalo je pred čitaocem izvršiti izvesnu porodičnu rehabilitaciju, budući da je izvesna potkazivačica uspešnim delovanjem starijeg Varadija dobila mesec dana robije, odnosno godinu dana uslovno, te na stranici 52. iznosi i te, eto slučajno iskrsnute, lične uspomene (kojih opet nema u spisima) u kojima za vreme nemačke okupacije, njegov otac sluša svakojake radio-stanice koje naglo isključuje prilikom kucanja na vrata (zašto ne, među silnim slušanim radio-stanicama, i one zabranjene, valjda iste one za koje, na str. 57, zaključuje T.V. da ih je slušao Emil, prim. I.Č. i dodatak, a uostalom, mogao se i stideti svog muzičkog ukusa).


A onda su tvrda uverenja i verovanja ispunila ranije prostore šala i viceva, i tu više nije bilo lepršanja.

Tibor Varadi, Put u juče (str. 48)

(445)


Nakon zazvaranja optike, D. dolazi po mene. Čekam je u ulici Maksima Gorkog. Izlazi iz automobila i prelazi na suvozačko mesto, ustupajući mi mesto vozača. Uključujem USB radio transmiter.

Muzika. Hans Eckart Schlandt, La Orga Bisericii Negre Din Brașov

(446)


18.3.2021.


Ponovo, prostor postaje izolator. Na šta se svodi(?): jedan telefonski razgovor, rasporena knjiga na stolu radionice, mehaniku dobardanizvolite, brušenje pristiglih sočiva, ručno brušenje stakla iz jednog za drugi okvir, po koji iščitan pasus između… 

U predvečerje, prilazim izlogu i uočavam na staklima parkiranih automobila rošpe zadržalih kapljica. 

(447)


19.3.2021.


Jutro, automobil: orgulje i Hans Eckart Schlandt, B strana. 

Prostor je sačinjen od mnoštva soba iz kojih je iznet nameštaj. Nema ni vrata među njima. Ničeg što bi zaustavilo kretanje, osim odjeka. 

(448)

20.3.2021.


Granična područja

Sin se budi oko pola šest. Sve aktivnosti kojima se posvećuje su bučne. Oblačim ga i izlazimo. Na stakla automobila se navukla skrama mraza, preobražavajući parkiralište u jednu smrznutu grudvu prostora.
Insistirao je da ponesemo dečji trotinet. Ispunio sam mu želju, iako sam znao da ću ga u povratku nositi. Na hladnoći točkovi trotineta počinju da cvile. Zvukovi su prodorni.

Prosijavanje
(449)

21.3.2021.


Nakon završenih aktivnosti starije ćerke, a kako bi smo dali više vremena da D. završi svoje poslove oko snimanja, s decom i kerušom se odvozim u Kamenički park. Tokom vožnje je sin zaspao. Pred ulazom u park, parkiram tako da imamo pogled na Dunav. Ustreptala površina reke, reflektujući niske oblake, izgleda kao da je prekrivena nekakvom skramom prašine. Posmatrano prema tamnim površinama, vidi se po koja pahulja. 


Popodne, odvozimo se na petrovaradinsku stranu. Parkiram kod mosta i šetamo uz desnu obalu Dunava. Pored trotoara pronalaze kamenčiće, bacaju ih preko bedema i posmatraju ih kako se kotrljaju, nadajući se da će naposletku bućnuti. 

(450)


22.3.2021.


Vozeći prema poslu, brisači uklanjaju kapi otopljenih pahulja. Uključujem USB radio transmiter: snimak s ploče Johann Sebastian Bach, Brandenburg Concertos.


Lit. Hose Ortega i Gaset, Estetički spisi

(451)


Bojim se da je poslednjih par dana u mojim beleškama ostalo nedorečeno, te je moguće krivo tumačenje. Vratiću se pojmu subjektivne istine kako bih bliže skicirao. Ako uspem da to izvučem na čistac, biće vidljiviji i problem koji uočavam sa Varadijevom prozom. 

Neophodno je uočiti nekoliko uzročno-posledičnih veza. Da bi se delo izvelo ili ispoljilo, neophodno je da volja prevaziđe izvestan prag, te prebaci sa modusa statike (misaonog sazrevanja) na izvršilačku aktivnost. Naizgled, može se učiniti da volja nije jedina koja može načiniti ovo transformisanje, ali suština je da drugi potencijalni uzroci (emocije, nagoni) pre utiču na visinu praga koji volja treba da prebaci nego što su deo izvršilačkog potencijala, odnosno u jednačini bi zauzeli mesto na poziciji umanjenika prepreke.

Vratiću se uzročno-posledičnim vezama: misao prethodi delu. Okrenuta naglavačke, ova formulacija bi glasila: delo je manifestovana misao ili, budući da je za manifestovanje neophodna volja, možemo reći da je delo voljom obgrljena misao. Preteča delovanju se nalazi u polju subjektivnog, podbočenim arhitekturom unutrašnjih uzročnika, premisa, sklonosti, uverenja, nadanja i sl.

Bez subjekta nema dela, a bez dela nema manifestacije, te istina, kao pojam izvan manifestacije, postaje čestica koja prolazi kroz sito. Koliko god se trudio, ne pronalazim mesto reza koji hirurški razdvaja subjektivno od pretpostavljene objektivnosti dela.


Vratiću se Varadijevoj rečenici:

Razmišljajući dalje o stvarima, u jednom trenutku sam se našao u iskušenju da iskoračim iz žanra dokumentarne proze i pišem o onome čega u ovim spisima nema.

Tibor Varadi, Put u juče (str. 57)


Autor naginje prema smeru objektivizacije iskaza, budući da se poziva na sadržajnost spisa koji bi u svojoj fizičkoj konkretnosti trebali biti nekakav garant istinitosti (sve što je na papiru, dogodilo se). Ali, čitalac ne dobija samo sadržaj arhiviranih spisa. Uz spise, autor potura i sopstveno tumačenje, lično filtriranje, kolažiranje, akcentovanje, nepotpuno iščitavanje mogućnosti itd.  


Kao što je moguće ustvrditi da objektivnost teži univerzalnosti, stoji i da nema univerzalne subjektivnosti. 


Slučaj utiskivanja lubenice u lice gospođe Vorgić, kako ga vremenski locira autor na pre pola stoleća, predstavlja primer neobuhvatnosti spisa. Za vreme jednog porodičnog ručka čuo sam, piše Tibor Varadi. Sledi da izneto nije sadržano u spisima, već u sećanju autora, a dalje iznosi i: moj otac joj je preporučio da sve zaboravi i da ne podnosi tužbu. Dakle, sam autor spisa je predložio gospođi Vorgić da ne na taj slučaj ne troši papir. Nameću se pitanja: da li je sredina lubenice uzela otisak nosa gospođe Vorgić ako to nije sadržano u spisima, da li su pomenuti spisi hronika istinitosti ili arhiva advokatske kancelarije, te i kao jedno od ključnih pitanja, da li je istinitost pravničkog delovanja bazirana na pravničkom tumačenju ili na univerzalnoj objektivnosti? Negde na ovom tragu, odgovarajući na pomenuta pitanja, naići ćemo na pukotinu koja razdvaja pravo od pravednosti.


Da li bi sve sadržano u spisima moralo biti i istinito. Varadi iznosi slučaj Katice Vorgić (čak ni on nije siguran da je Katica ona bostanocelivajuća gospođa Vorgić). U žalbi koju je, po svemu sudeći (str.129), formulisao Ignić (pripravnik dr Imrea Varadija): ...vaspitala sam se u mađarskoj sredini tako da sam se zbog toga mađarski osećala i osećam se i sada.

Ova tvrdnja se nalazi u spisima. Da li je ona nužno i istina, ni manje ni više nego objektivna istina kojoj stremi Tibor Varadi, odbijajući da se preda iskušenju da iskorači iz žanra dokumentarne proze i piše o onome čega u ovim spisima nema.


Pokušaću da izvedem dva primera. Koristim mogućnost da za Hronike koje vodim ustvrdim da predstavljaju istinu. 


Primer 1. U detinjstvu sam čitao romane Zena Greja, Karla Maja, kao i mnogo drugih knjiga i stripova sa vestern tematikom. Dakle, osećam se indijancem. (Subjektivno - objektivno) 


Primer 2. Iskaz: Tibor mi duguje 100 dinara. Budući da stoji napisano u Hronikama, koje postoje dakle jesu, via.  jesu dakle istinite su, te se dalje pozivam na objektivnost koja proističe. Kada se mogu nadati svom novcu? (Napisano, nenapisano - istinito, lažno) 


Čini se da niko drugi do gospođe Vorgić ne može dati odgovor na suštinsko pitanje: da li je lubenica bila slatka? Doživljaj gđe V. predstavlja njeno učitavanje dela - čitaj subjektivni doživljaj, pri tom, opet, dela koji je kroz svoju volju ispoljila ljuta pijačarka, manifestujući sadržaje sopstvene subjektivnosti.


Tvrdim, dakle, postoji pukotina.


Objektivna istina, ako joj je moguće pristupiti, pozivati se na nju ili smatrati da je imamo u šaci, ali tako da se držimo izvan uoptavanja, generalizacije ili kolažiranja njenih sporadičnih odraza, jednako nas nadvisuje.

(452)


23.3.2021.


Nastavak:

Mana Varadijeve proze nije toliko u nedostatku literarnih kvaliteta, jer ona ni ne pretenduje na njih, već se ogleda u tome što pretenduje na objektivizaciju ličnog stava, potkrepljujući ga čas sadržajima spisa, čas subjektivnim učitavanjima i tumačenjima, dakle, u tom proizvoljnom balansiranju na žici istinitosti, gde se kroz čitav tekst nalazi na obe strane.

U suštini, ovo ne treba da bude iznenađenje, budući da pomenuti pisac dolazi iz sveta advokature, a u tom svetu je katkada nužno da se lični stav, lično viđenje ili tumačenje nametne kao objektivna istina. Te, kao što i mnoge profesije ostavljaju svoj organski pečat na telu izvršioca (ogrubeli dlanovi, odebljala koža jagodica prstiju, slab vid, kriva kičma i sl.), tako je i na Tiboru ostao trag njegove profesije, duboko zahvatajući logiku i jezik, izobličavajući ih na takav način da od njih stvara porotoubeđujući mehanizam. 

(453)


Pregledajući skenirane knjige na mom USB-u, nailazim na pasus tangentaran s prethodnim tekstovina. Prenosim ga u celosti. 


Postoje istine i zablude, kao što postoje crvene i bele ruže, pročitao je nekad davno Pavle Mrak, i dugo ga nije napuštala misao da prema tome postoje samo poluistine i polulaži. Jer, postoje i ružičaste ruže, i, reklo bi se, one jedino prirodno i postoje, a bele i crvene ruže jesu u stvari delo ruku baštovana-mađioničara. Pavlu Mraku jedino nije bilo jasno, pa ni danas, koju od tih dveju polutki poluistine i polulaži treba da prilepi na obraz neke misli, ili rečenice, koju izgovara ili ispisuje. To ga je mučilo jedino kada se radilo o njegovim rečenicama, ali kada je slušao ili čitao rečenice drugih, to ga pitanje više nije mučilo. Činilo mu se da u svakoj rečenici oseća, gotovo njuhom vidi, koja je bela a koja crvena ruža, i prema tome zna koja je od polutki na kojoj rečenici zalepljena.

Dušan Matić, Najmlađi Jagodić neće u roman (str. 35)


Katkad, ono što se učini kao sinhronicitet, može biti posledica delovanja nekog dubljeg magnetizma. 

(454)


24.3.2021.


Dan postaje vitraž sačinjen od mnoštva sitnih komadića stakla u raznim bojama. Sve prosijava svetlošću i vedrinom, ali izostaju vezivo, sklad ili kontinuitet. Pažnja je plitka i rasipa se. Oseka duha.


Lit. Malkolm Lauri, Pakleni kamen

(455)


25.3.2021.


Bojim se da se na osnovu ljudske senke daje više zaključiti o samom čoveku, nego što se na prvu pomisao čini. Promenljivost moje senke, njeno kotrljanje pod nogama kada je razobličena pri danima oblačnosti, ili njena plahovitost prilikom večernjih ili noćnih šetnji, gde se isteže i sabija kako prolazim pored stubova ulične rasvete, kako me optrčava dok automobili promiču, ili kako tone u senilo večeri, tada nevidljiva i sveobuhvatna, sve te njene osobine potpuno su u skladu sa nedoslednošću kakvom se odnosim prema svom vremenu. 

(456)


26.3.2021.


Budim se u farmerkama oko jedan sat iza ponoći. Prespavao sam probu. Suočen sa grižom savesti zbog sopstvene neodgovornosti i nemoći, besciljno se sudaram sa zidovima stana. Prostor je naprasno postao mali. Izvodim kerušu u šetnju. Iza parkinga, u procepu među zgradama, vidim mesec, i iznenadi me, čini se sav praškast i uveo, iako će za par dana dosegnuti do punog kruga. Pomišljam, a ostaje mi ta misao i po povratku u stan, da liči na nekakav bajati kolač.

(457)


27.3.2021.


Radna subota u optici. Popodne odvodim decu kod prijatelja. Nakon dana dvorišnih radova, provodimo veče pokraj peći. Po povratku  obavljamo u ubrzanom tempu večernju rutinu. Starija ćerka, ležući u krevet, kaže: tata, kad zatvorim oči, vidim boje.


Lit. Nebojša Vasović, Struna / Suton

(458)


28.3.2021.


Sa sinom i kerušom šetam po Dunavskom parku, čekajući ćerke da završe svoje aktivnosti. Tokom čitave šetnje, neprestano pominje nam!, što bi bila njegova reč za mačku. Viđenje mrtve mačke pored puta je ostavilo utisak na njega.


D, deca i ja odlazimo kod prijatelja na Popovicu. Popodne provodimo u dvorištu. Sin je zaspao tokom vožnje. Spavanje nastavlja dok ga nosim u marami.

Igraju se zemljom i grančicama. Dan je znatno hladniji nego juče, te se D. ogrće ćebetom. Predveče, pokraj peći.

(459)


29.3.2021.


Nakon škole automobilom odlazim po mamu. Pratimo stariju ćerku u školu, pa šetamo do Dunavskog parka. Sin, nepoverljiv, potrči prema meni, te prolivam kafu po svojoj košulji. Fleka se interiorizuje. Oko podneva mi D. javlja da je stigao Poziv iz stanice policije u Paraćinu na moje ime, zbog prekoračenja brzine kada smo prošle godine išli na odmor. 

Na posao odlazim u drugoj košulji, noseći fleku kao unutrašnje stanje.

Predosećam da se, ta sada interiorizovana fleka, neće zaustaviti tu, ona će prodreti kroz tkivo dok ne postane čvrsta poput pesnice pod mojim levim rebrom, postajući otrovnija od bilo koje fizikalnosti, postajući emotivni rezignitet.

(460) 


30.3.2021.


Nikakve ptice, kada sam ujutro izveo kerušu ili na putu prema automobilu. Prostor među zgradama zvoni nekakvom prazninom, odjekujući sobom iz sebe. Sve je šum.

Sva staklenost međuljudskih odnosa se rasula u srču. Otrovan preko svake mere. Tokom popodneva u optici slušam muziku iz ere fonografa i uspevam dovršiti čitanje Malkolm Laurijeve knjige Pakleni kamen.

(461)


31.3.2021.


Starija ćerka i ja, ona na svom biciklu a ja na trotinetu, pre početka njenih časova, odvozimo se do Anande po doručak. Overavam kod notara izjavu da sam upravljao svojim automobilom u vreme koje je bilo napomenuto u Policijskom pozivu. 


Popodne, na radnom stolu je otvorena knjiga. Utrnuto stanje. Iščitavam par pasusa između procesa ugradnji. Slušam online prenos odeljenskih veća. 

Lit. Hose Ortega i Gaset, Estetički spisi 


Iza izloga promiču razmrljani glasovi, fragmentarni i utisnuti u drugu vanjsku buku, punktirajuć ritam koraka, automobile koji se uparkiravaju ili odlaze, brum motora u leru, a daleko iza, poput osnove, huči bulevar.

(462)


1.4.2021.


Osećanje teskobe poprima fizičko obeležje, te se nebo čini odvojeno nekakvim prašnjavim staklom i prostor se ukazuje kondenzovano. Kretanje je probijanje. Sunčeva svetlost se raspršava o zidove i asfalt. 

Nakon škole, odlazim u šetnju sa mlađom ćerkom, sinom i kerušom. Besciljašimo kako bi D. dobila vreme za svoje aktivnosti. Kupujem im po smuti i, razmišljajući gde da odemo, setim se da pored nove zgrade Istorijskog arhiva grada Novog Sada postoje klupe. Pronalazimo senoviti džep prostora uklješten zgradom arhiva i kompleksom zgrada u izgradnji. Zelena površina iza mesta za sedenje je obrasla maslačcima. Beru pufne maslačaka i duvaju u njih. Oslobođene semenice odmiču prema ulici.

(463)


2.4.2021.


Nakon pisanja, uzeo sam da čitam. 


Poezija je danas viša algebra metafora. (286 str.) 

Ipak, slučaj je taj da između ideja i stvarnosti uvek stoji apsolutna razdaljina. Ono stvarno se odbija od pojma koji nastoji da ga obuhvati. (291 str.) 

Lit. Hose Ortega i Gaset, Estetički spisi 


Privikavam oči na jarku svetlost ekrana telefona. U gornjem desnom uglu iščitavam: 75% 3:06.

(464)


Srećem se sa Nikolom Neškovićem u Limanskom parku. Razgovor je srdačan, ali ne odlazi u dubinu, delom i zbog toga što stalno motrim na svoju decu. Neizvesnost budućih viđenja čini nas rezervisanim. Možda je i najbolje pustiti da ostane nedorečeno i neizvesno, jer svaki vid zaključivanja priznavao bi konačnost.


U optici puštam novi album Pontona sa Igorom Čubrilovićem.


Nakon toga, preslušavam i album koji je načinila Manja Ristić sa Aleksandrom Lazarom.

Ukoliko bi novac koji naplaćuje mojoj optici Sokoj prosleđivao pomenutim autorima, razumeo bih opravdanost naplate, ali u suprotnom zastupam ideju da pomenuta organizacija predstavlja mafijaški reket, odobren od strane države. 

(465)


3.4.2021.


Danas se navršava deset godina kako je preminuo deda. Tog vikenda nisam otišao da ga posetim, jer sam prisustvovao snimanju albuma Folklor, Jesenjeg orkestra. 

Rominjanje kiše o bakarni sims usporava dan. Mogućnosti se istanjuju. 


Lit. Bertolt Breht, Čovek je čovek

(466)


Popodne odlazim s decom i kerušom u šetnju. Uzimamo kokice u Dunavskoj ulici i spuštamo se u Dunavski park. Hvatamo retke osunčane površine zapadnog sunca. Čas hodamo kao džinovi, pa kao mravi, pa menjamo igru i šunjamo se, pretvarajući da su automobili i autobusi na bulevaru Mihaila Pupina nekakvi džinovi ili krokodili…

(467)


4.4.2021.


Dok je starija ćerka na svojim aktivnostima, sa malima lutam Dunavskim parkom. 

Nakon toga, kerušu ostavljamo u stanu, pakujemo pločice, jagode, zrnevlje i povrćnu supu u termosu, pa se odvozimo na Frušku goru, na odmorište koje deci imenujem kao čarobnjakova kuća. 

Ručamo supu iz malih plastičnih posuda, pa odlazimo u šetnju. Sunce se načas probije, obasjavajući krajolik u uskom pojasu. U par navrata pada kratkotrajan grad. 

Lit. Grupa autora, Savremena nemačka drama III

(468)


5.4.2021.


Nakon šetnje, D. se povukla u zamračenu spavaću sobu sa sinom kako bi spavao. Devojčicama čitam skraćenu verziju Robinzona Krusoa iz edicije Ja volim klasike. Izvukao sam donji ležaj, a one sede levo i desno od mene i s nestrpljenjem zapitkuju kada će biti deo sa Petkom ili šta im se dogoditi.


Po povratku iz optike, dok se deca kupaju, na telefonu gledam premijeru Patient love, Manje Ristić i Aleksandra Lazara. Žubor vode postaje još jedan sloj njihovom zvuku.

(469)


Već nekoliko dana osećam da nosim breme izbora. Krajem marta sam dobio mejl od Ozrena povodom njihove video kampanje oko 14. rođendana Crne kuće. Traži od mene da načinim koncizni video rođendanske čestitke u kojoj bih govorio afirmativno o njihovom radu. Tek popodne mi se kristališe izbor, te osećam kao da svlačim tešku jaknu na topao dan. Jaknu? Pa nisam obukao jaknu čak ni tokom najhladnijih dana ove zime! 

Još u oktobru 2019. godine sam u Objavi obznanio da se povlačim iz svakog vida umetničke prakse u ovom gradu. Zašto bih prešao preko svoje izjave?

S druge strane, neumesno je svako izjašnjavanje u brakorazvodnoj parnici njih i Kude

Umetnički aktivizam se u ovom gradu bazira na konstantnom raslojavanju: mi protiv njih, oni protiv nas, levo naspram desnog, gornje naspram donjeg, državnosisno naspram nezavisnog, jedan kružok naspram drugog itd. Postoji teret nezauzimanja stava po izvesnoj stvari, te ću zauzeti jasan i nedvosmislen stav: MOJA PRAKSA U UMETNOSTI JE MOJ IZBOR. NJENA AUTONOMIJA JE BAZIRANA NA MOJOJ SUBJEKTIVNOSTI. NE TEŽI DA BUDE DOPADLJIVA. NE ZASTUPA INTERESE TREĆE STRANE NITI JOJ POVLAĐUJE.


Što se pomenute objave tiče, trebao bih načiniti nekakave anekse: 

Aneks 1. Ne učestvujem u kulturnom životu Novog Sada najranije do isteka 2022. godine, budući da je godina EPK-a pomerena za narednu godinu.

Aneks 2. Menjam formulaciju iz Novi Sad je Evropska prestonica (f#)kulture u Novi Sad je Evropska prestonica urinokulture.

Dodatak 1. Ovaj grad je trenutno potpuno kulturno impotentan, jer mu izostaje kičma integriteta. Robuje palanačkim potkusurivanjima i ogovaranjima, a zarad lične koristi i/ili satisfakcije. Dopušta da ga jaše svaka garnitura vlasti, a ona ga, bez izuzetka, jednom rukom miluje po glavi, dok mu drugom gnječi vime.

Dodatak 2. Treba ukinuti svako finansiranje u kulturi. Da bi kultura živela, ona prvo mora umreti! 

(470)


6.4.2021.


Budim se oko jedan sat iza ponoći opterećen lošim snovima. Odlazim u kuhinju da se umijem i iz frižidera vadim sojino mleko koje pijem iz tetrapaka. Hladna tečnost me razbuđuje. 

Pristavljam kafu i sedam pred računar. Pišem do pola pet, kada odlazim na trosed kako bih čitao. 

Po senci na stranicama knjige, primećujem kako se iza mojih leđa, kroz staklo terasnih vrata probija svetlost praskozorja. Cvrkuti ptica. 

Sa starijom ćerkom, sinom i kerušom izlazim van da kupimo doručak. Nebo natkriva bela plahta oblaka i provejavaju retke pahulje. Usput prikupljamo bilje za ćerkin herbarijum. Berem joj mrtvu koprivu. 

Vozeći automobil prema poslu, s telefona slušam muziku Sendi Bula. Jutro. 

(471)


Danas je utorak. Neškovići odlaze. Ta misao je rupa koju vučem čitavog dana kao teg. 

(472)


7.4.2021.


Prihvatam mnoga lica. Ja sam izvršilac. Ja sam red vožnje. Putujući cirkus. Izvodim decu i kerušu u šetnju, kako bih im kupio doručak. U povratku svraćamo u knjižaru u Gundulićevoj ulici kako bi smo odštampali ekološke poruke po zadatatku starije ćerke. U stanu, ona pakuje užinu u torbu, dok popunjavam uplatnicu. Pratimo je u školu. Izašli smo ovog puta bez keruše. Mlađu ćerku i sina guram na svom starom trotinetu. O rukohvate sam okačio mali ranac s presvlakom i flašom vode. Odlazimo redom do banke, do optike, do škole, usput kupujem ceđeni sok od narandže i kafu za poneti. Pred povratak, odlazimo u piljarnicu i u zdravu hranu, gde uzimam neophodne sastojke za ručak. 

Ostavljam sve i istrčavam, odlazeći u susret starijoj ćerci po završetku škole. Dok radi domaće zadatke, privodim kraju posao oko čorbe. 

U optici, jedva stižem pročitati par stranica knjige, koja je otvorena na radnom stolu. 

Nakon večere, dok se deca kupaju, pozivam Humana i sviram mu na ukuleleu novu temu koju sam osmislio za Kafu u ponoć. 

(473)


8.4.2021.


Budim se dezorjentisan mnoštvom čudnih snova. U jednom od njih, uzrasta sam deteta, tek nešto veći nego moj sin sada, nosim debele naočare od crne plastike, u svesti nosim podatak da sam završio arhitekturu i da sam došao na skup osoba koje sam poznavao u detinjstvu. Mnoga lica prepoznajem, iako su svi deca. Pričaju mi, ili čujem kada nekom pored mene govore razdraganim glasovima, gde su sad i šta su učinili od života. Stalno ponavljam isto, završio sam, eto, arhitekturu, iako u podsvesti vrišti da ništa ne znam o arhitekturi, te stalno podižem naočare koje zbog svojih teških stakala klize niz nos. 

Stalno se osvrćem, kao da očekujem nekog ko ne dolazi. 

(474)


Vozeći prema poslu, prednje staklo automobila obasjava sunčeva svetlost, pošto iz ulice Marka Miljanova izbijem na kej. Još pre toga pomišljam, a potpuno sam svestan dok upravljam volanom kroz bleštanje, da su prostori među ljudima otupeli, te da se oni, svako pojedinačno, razgranavaju ka unutra. 

Vizualizujem svoju unutrašnju krošnju: tek pupi i nema ptica, a ostalo su prazni sadržaji i mrtva kora. Kroz grane se vide rite neba. 

Tokom čitavog dana, ova osećanja koagulišu u čvrstu spoznaju otuđenja. 

(475)


9.4.2021.


Drugi je dan unutrašnjeg razgranavanja. Prihvatam taj prostor kao nepromenljivu. 


Na parkingu odjekuje kliktajuće cvrkutanje. Žurim na posao, pa ne pokušavam videti odakle se oglašava. Zvuk se reflektuje, uklješten među fasadama. 


Besciljašenje je ponekad jednako efikasno premeštanje, potiskivanje ili odbacivanje.


Dobijam mejl od potencijalnih izdavača. Ponovo ostavljam otškrinuta vrata da napuste stvar bez griže savesti. Da li podsvesno hoću da čitava stvar propadne zbog nesigurnosti?


Lit. Grupa autora, Savremena nemačka drama III

(476) 


10.4.2021.


Zbog obaveza koje ima D, u optiku odlazim sa sinom. Guram ga na trotinetu, dok verbalizujemo zvuk motora. Vreme u optici protiče bez većih teškoća. 


Popodne, s decom odlazim u posetu prijateljima. Gomila zemlje, koju je Marko ostavio u donjem delu dvorišta, prava im je zanimacija. Malo dalje, postavljam prostirke i mali šator papuču. Dajem deci integralne keksiće s bundevinim semenom i jagode koje je D. spakovala u plastičnu činiju.


U povratku, po izboru starije ćerke, slušamo prvi album Tima Baklija.

(477)